U selima kod Nove Varoši završena je žetva heljde, a crno zrno nakon sušenja pokupljeno je u džakove i smešteno u ambare odakle će pod vodenički kamen. Od njenog brašna boje peska prave se ukusni palačinci i pite, sa kojima se dočekuju dragi gosti, dok čaj skuvan od zrna leči mnoge bolesti. Zbog toga se za heljdu s pravom kaže da je i hrana i lek.
Nakon žetve zrno je potrebno dobro osušiti kako bi brašno bilo kvalitetno, a u selu Štitkovo heljdu suši na prirodan ali neobičan način. Umesto na guvnu ili ponjavama, kako se to nekada radilo, meštanin Milojko Čkonjević džakove crne žitarice izručio je na asfaltni plato u centru zaseoku Vrelo, koje je zbog starih kuća proglašeno za etno oazu.
– Asfalt sam obrisao i dobro oprao od prljavštine i nečistoće. Tokom dana heljda je bila izložena suncu, i povremeno sam je mešao grabuljama, dok sam je noću pokrivao agril folijom, koja propušta vazduh i nema potparavanja. Kako nemam sušaru kao veliki proizvođači, heljdu zadnjih godina sušim na ovaj način, na asfaltni platou između crkve Blagoveštenja i starih kuća, na kome se na Veliku Gospojinu, na seoskom saboru, oketalo kolo i svirale trube- kaže Čkonjević.
Na oko 1,8 hektara u Rujuštima, na padinama Čemernice, Milojko Čkonjević je i ove godine heljdu sejao ortački sa Živojinom- Žižom Krsmanovićem iz Katića. Po tradiciji, heljda se ovde seje u drugoj polovini maja, „čim procveta glog“, a žanje u septembru. Ove je, međutim, žetva kasnila zbog kišnih dana, pa je kombajn završio posao tek prvog dana Miholjskog leta.
– Sejali smo ortački, moja njiva, Žižino seme i oranje.
A rodilo je preko tri tone, a ni ovom prinosu od preko stotinu džakova nismo se nadali zbog sušnog proleća i kasne setve, a kasnije grada i jata ptica. Pre par godina smo na istoj parceli našli preko pet tona, što se ne pamti- kaže Čkonjević.
Heljdu koju proizvede, Čkonjević proda na kućnom pragu. Milojko i njegova supruga Vesna jedini su u zaseoku svoja vrata otvorili za turiste, a najviše ih je sa Zlatara, Zlatibora i Javora. Tamo su na pansionu, a do zaseoka Vrelo skoknu na jednodnevni izlet , kako bi posetili crkvu podignutu na temeima porušenog manastira i videli vek stare brvnare u kojima meštani i danas žive. Kod njega svrata da se nakon šetnje selom okrepe i odmore na tronošcima u dvorištu.
-Ponudimo ih heljdopitom, heljdovnim palačincima i domaćim sokovima. Ko proba heljdopitu obavezno traži da kupi i brašno, a u sezoni dnevno prodam i po 50 kilograma. Traže da kupe i sir, kajmak, pa koristi imaju i drugi u selu. Ali većina komšija nije na žalost zainteresovana da se ozbiljnije uključi u celu priču , mada bi imalo posla za sve- kaže Čkonjević.
Porodična kuća Milojka Čkonjevića sagrađena je daleke 1836. i jedan je od poslednjih primera narodnog graditeljstva. Milojko je u dvorištu sagradio još jednu brvnaru za goste, a nudi im i druge sadržaje. Uz pomoć prijatelja očistio je jezerce kraj crkve na kome su meštani pojili stoku, pa sada turisti mogu po njemu da veslaju u gumenom čamcu.
-Puno je ideja i planova, ali ne možemo sve sami. Fali nam i jedna etno postavka u centru sela kako bi turistima predstavili bar deo bogatog nasleđa. U Štitkovu su nekada stolovali čuveni knezovi Raškovići i ima zanimljivu istoriju, ali u selu nigde nema ni pomena o tome. Štitkovo i okolina plene raskošnom prirodom i imali bi puno toga da ponude gostima, ali za sada nema organizovanih aktivnosti. Verovatno bi u tom pogledu krenulo na bolje kada bi se zaseok Vrelo konačno stavio pod zaštitu države. Nova Varoš nije samo Zlatar, ali mnogi njeni predeli su i dalje skrajnuti – kaže Čkonjević.
Željko Dulanović





