Važna osobina vode za navodnjavanje, njena temperatura usklađena sa okolinom je još jedna od prednosti odstajale kišnice. Za prikupljanje atmosferskih voda sve češće su u upotrebi podzemni rezervoari, koji zahtevaju veće investicije, ali zauzimaju manje prostora. Oni omogućavaju skladištenje velikih količina padavina na duži period. Kako sistemi za prikupljanje i čuvanje kišnice postaju sve napredniji, tako su i mogućnosti korišćenja ove vrste vode znatno proširene, a poseban značaj dobija u funkcionisanju samoodrživih domaćinstava.
Kada nemamo izbora i loša voda se mora upotrebljavati, prvo se analizom moraju utvrditi sve njene mane.
Visoka koncentracija soli u vodi može da poremeti njeno usvajanje, a akumuliranjem soli nastaju “opekotine” na listovima. U praksi to znači da svaka voda, sem destilovane, ima određenu EC vrednost. Pravljenjem hranljivog rastvora, povećava se količina soli u vodi, te se na taj način povećava i elektroprovodljivost, a previše hrane u vodi je štetno, jer biljka ne može pravilno usvajati ni vodu ni hranu (visok EC). Sa druge strane manjak hrane u vodi (nizak EC) je takođe štetan, jer biljka bez hrane i vode ne može napredovati.

Navodnjavanje zaslanjenom vodom traži posebne mere popravke. Jedna od najčešćih je ispiranje soli. To znači dodavanje većih količina vode od preporučenih da bi se soli isprale u dublje slojeve zemljišta. Ovaj posao se može uraditi i na kraju vegetacije. Drugi veliki problem prilikom upotrebe loše vode je i alkalizacija, koja je posledica viška natrijuma u zemljištu, a takva tla su tvrda, glinovita i nepropusna za vodu. Kada se koristi voda s visokom koncentracijom natrijuma moraju se koristiti posebne mere popravke, a najčešće je to dodavanje gipsa ili drugih hemijskih jedinjenja koji će povećati koncentraciju drugih katjona i smanjiti mogućnost vezivanja natrijuma za kompleks zemljišta.
Međutim i primena vode za navodnjavanje sa niskom koncentracijom soli i niskog pH može dovesti do problema, jer takva deluje korozivno na metalne delove sistema za navodnjavanje, a takođe može stvoriti uslove za ispiranje kalcijuma iz zemljišta i tako narušiti njegovu strukturu.
Sastav soli u vodama za navodnjavanje, posebno visoki nivoi anjona ili katjona, mogu zaustaviti čitavu biljnu proizvodnju na parcelama koje se zalivaju takvom vodom. Pažnju treba posvetiti i nivoima hlorida, natrijuma, bora, karbonata i bikarbonata, kalcijuma i magnezijuma. Na osnovu podataka iz analize vode na sadržaj minerala, mogu se izračunati rezidualni natrijum karbonat (RSC), potencijal taloženja kreča (LDP) i odnos upijanja natrijuma (SAR), ili opasnost od natrijuma. Bor je toksičan za mnoge useve, uključujući borovnicu. Koncentracije bora u vodi za navodnjavanje veće od 1 ppm oštetiće borovnice i takva voda se ne sme koristiti za navodnjavanje ovih voćkica. Višak hlorida može dovesti do opekotina na listovima kada se navodnjava kišenjem. Kontinuirana upotreba vode za navodnjavanje u kojoj su natrijum, kalcijum i magnezijum u višku dovodi do stvaranja zemljišta vrlo čvrste strukture s oskudnim usvajanjem vode, lošom aeracijom i povećanom površinskom korom. Ovo očvršćavanje tla ograničava rast korena i otežava obradu zemljišta.
Piše: Dipl. inž. Valentina Aleksić,
savetnik za melioraciju, PSSS Knjaževac