Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ Čobanska tkana torba, u njoj kriška bele proje i starog sira

Čobanska tkana torba, u njoj kriška bele proje i starog sira

69

Od svog negdašnjeg bogatstva majčine familije u našem nasleđu našla su se jedna pegla, ona na žar, okrnjena s prednje strane, baš na samoj ivici, jedno ćoše nije imala, i mamina čobanska torbica koju joj je baba istkala. Za peglu manje-više mi i nije bilo žao kad je nestala, ali torbicu ne mogu da prežalim. Dadosmo je prijateljici kao uzorak za tkanje i nikad je više nismo videle. Nesta i prijatelja i torbe. A pre toga, čuvali smo je kao relikviju. Iko je bila prilično stara, bila je nešto majčino, mirisalo na nju, na njeno siromašno detinjstvo, na krišku starog prevrelog sira i belo tvrdo parče proje, koje je danima nosila u njoj, idući za ovcama. To joj je bilo sve, i čobanska i školska torba za ona posleratna četiri razreda osmoljetke, što je nekako uspela da završi. Iz sela je, dolazeći u Beograd, ponela i nju. Dugo nismo ni znali šta predstavlja, bila je komad tkanine okačen o ekser na plakaru. Pirotska šara kojom je tkana, nije popustila, sve boje su bile kao da je tek iz razboja izašla, ali je crna tkanina kojom su ivice oivičene bila izbledela. Doduše, ponegde se još naziralo to nešto crne boje. A nije nju majka tek tako ostavila, pomalo ćušnula u zaborav. Nije želela da se seća sirotinje. I razumeli smo je. 

-Dosadila mi je proja što sam je nosala po tri-četiri dana. Nije bilo hleba, samo tvrdo parče proje i malo sira, ako ima. Kad nema sira, samo proja – nije često pričala o tome, ali kad je pričala uvek bi joj se oči suzile, lice izmenilo, prešla bi rukom preko očiju, kao da tera loše misli. Nisam ni ja dugo mislila o tome, do skoro, pre neki dan. Tad sam na šetalilštu u Vrnjačkoj banji videla čobanske torbe. Setile me na majku, na njene meke tople, bele ruke kojima je tu svoju muku nosila.

Tekst i foto: Zorica Dragojević