Detinjci su uvek dolazili sa svežim, jasnim jutrom, kao da i vazduh zna da je pred Božić. Kuća je bila tiša nego inače, a toplina sobe suprotstavljala se hladnoći napolju. To je bio prvi praznik u božićnom nizu — posle njega dolazile su Materice, pa Oci, kao da se porodica, praznik po praznik, polako okuplja oko istog središta. Majke, udovice, u čijim rukama je bilo dovoljno snage i nežnosti, da nas na Detinjce veže, onako neveštim pokretima ogrubelih prstiju, smejući se dok je to radila, čestito, iskreno, a retko se smejala. Ali to vezivanje nije bilo običaj, već mali porodični ritual. Danima unapred bismo sakupljale sitan novac, skrivale ga po džepovima i fiokama da bismo joj kupile nešto skromno. Ona je znala. Sve je znala. A pravila se nevešta, kao da ne primećuje naše šapate i uzbuđenje.
Na jutro Detinjaca dugo bismo ležale u krevetu, ušuškane, vrelih obraza, pravile smo se da spavamo, sa poklonom ispod jastuka. Čekale smo njene korake, čekale vrata, čekale nju.
Ulazila je tiho. Dolazila bi do kreveta sa svojim belim, krupnim šakama, koje su znale i težinu života i najmekši dodir. Mazila bi nas po obrazima, lagano nas otkrivala, kao da otkriva nešto dragoceno. Vezivala nam je male ruke, a mi smo se pravile iznenađene. Onda je sledilo kikotanje, grljenje i poljupci — njeni, najdraži. Mi bismo se pravile nevešte još malo, samo da bi nas što duže držala u naručju, kao da se u tom zagrljaju praznik stvarno događa.
Tek posle bismo joj rekle gde je poklon. Onaj koji je ona već videla, ali je ćutala. Jer dar nikada nije bio u toj sitnici ispod jastuka. Bio je u tim jutrima, u vezanim rukama koje su zapravo bile najslobodnije. U majci koja nas je vezivala samo da bi nas još jače zagrlila.
Za mene, Detinjci su praznik ljubavi koja se ne razvezuje. Praznik ruku koje drže, pamte i ostaju — prvi korak ka Božiću.