Kada se zna koje benefite ima za zdravlje našeg organizma i čime je bogat, sremuš bi trebalo da se gaji u svakoj bašti jer nije probirač zemljišta, traži jedino zasenu i vlažno zemljište. Allium ursinum je odličan pratilac biljaka u bašti, dobro se slaže s većinom povrtarskih biljaka i pretpostavlja se da pozitivno utiče na njihovo zdravlje i sposobnost da se odbrane od štetočina i bolesti. Jedino mu biljke iz porodice leguminoza ne prijaju kao komšije.
Sremuš je šumska biljka i traži humusno zemljište i dosta vlage. Zato je najbolje da se lukovice tokom jeseni posade u polusenovita i zasenjena mesta. Ali, da se posle baštovani ne pokaju što su ga “zapatili“, potrebno je kontrolisati područje gde je posađen. Naime, sremuš može da postane invazivan i da počne agresivno da se širi.
Može se sejati iz semena ili deljenjem lukovica u jesen, sve dok zemlja ne smrzne, ili u proleće, kada otopli. Jednom kada ga posadite ne morate ništa više da radite, jer nema većih bolesti i štetočina koje ga pogađaju. Sve dok neke lukovice ostavite u zemlji, sremuš će se vraćati svake godine. Jedino valja da se setite da tokom žarkih dana, kada čak i u senci zemlja stvrdne i popuca, deo u kojem je sremuš, po nekad zalijete.
Cveta u proleće pre listopadnog drveća i puni vazduh svojim karakterističnim mirisom belog luka. Ali, sredinom leta postaje nevidljiv, i tako do sledećeg proleća. To pruža mogućnost mnogim drugim biljkama da posle njega uspevaju na istom prostoru. Seme sazreva u rano leto i odmah se seje u senci, na licu mesta pod listopadno lišće ili u hladne leje. Često se sam zasejava pa ni tu oko njega nema nikakvog posla. Seme obično dobro klija i trebalo bi da nove biljke prispeju za upotrebu u trećoj godini posle setve. Ako se u jesen presade lukovice, prvi se listovi mogu brati već sledećeg proleća.
Sveži cvetovi predivno izgledaju u salati. Lukovice su, takođe, jestive kada listovi odumru, ali nisu tako dobre kao beli luk i ne čuvaju se dobro. Lukovice možete da ukiselite i da ih imate za zimu.
Piše: Svetlana Mujanović
