KAKO KAŽE BABA NATALIJA
U veku pre ovoga zova se poštovala na poseban način. Usamljeni rašireni grm u dnu imanja se nije dirao ni za živu glavu, osim kad u kasno proleće procveta. Tada se pažljivo otkidao po koji cvet i stavljao u špajz na čiste krpe da se osuši za lek.
Pričala bi baba da zovu niko ne rasađuje, sama nikne i sama raste. Izabere neko mesto na dnu imanja, ili iza šupe i bašte iza kuće. Krene kao obično šiblje i za koju godinu izraste u razgranato drvo, čije se grane ne diraju, niti orezuju.
Čudesan miris belih cvetova
– Ne sluti ovo drvo ništa loše. Samo treba s njim pažljivo i sa zahvalnošću. Samo, grane nikako ne seći! Ono čuva kuću iz prikrajka. Traži mirno mesto, kao vuk samotnjak. Da raste, samuje i tihuje svoj život, kao što i čovek mnogo puta poželi – reče mi baba jednog proleća.
I to baš onog proleća kad se se u dnu okućnice, kod vrzine, koja je delila imanje od puta za groblje, pojavili beličasti cvetovi. Ozbiljno mi tad reče da ne treba verovati da zova sluti na pustoš.

Ne raste ona samo tamo gde je sve zaparloženo, napušteno i gde niko ne svraća. Samo voli mir i tišinu. Ne diraj je, ne plaši se, samo je poštuj, kao i svakog čoveka. Moja baba je meni pričala da u njoj žive vile. Moguće je da je stvarno to njihova kuća. Nije loše ponekad verovati – reče mi ona u jedan kasnoprolećni sumrak, dok se miris čudesnog vilinskog praha širio pašnjakom.
Hemija koju je priroda uredila za nas
Naučila me je baba za svagda da se cvet zove uvek bere po suncu, nikako ujutru ili predveče kad je rosa. Ako je bilo kišovito, treba sačekati dan – dva, jer voda ispira polen. – Uvek ih, reče, beri sa peteljkom. Ne čekaj, napomenu, da do kraja procveta, da ne bi otpadali cvetovi. Pažljivo prilazi i pažljivo se odmakni kad završiš berbu i obavezno šapni, hvala, za ono što si dobila iz tuđe kuće.
– Kad ih doneseš svojoj kući, okreni ih naopačke i ostavi u hladnom špajzu, ali da malo struji vazduh kroz otvoren prozor. Uzmi čistu veliku krpu ili stoljnjak pa ih lepo rasporedi. Nemoj na gomili da ih ostavljaš. Moraju da imaju lepu, žutu boju kad se osuše. Onda ih prikupi, pa u teglu. Umesto poklopca stavi gazu, da diše bilje. Ili stavi sve u platnenu ili hartijanu kesu, onu od keksa na meru iz prodavnice – ređala je baba savete jedan za drugim.
Učila me je da čaj od zove smiruje živce, čisti želudac i bubrege. Dobar je za pluća i protiv kašlja.
– Pomaže i kad te muči nesanica ili kad je srce nervozno i nesrećno. To ti je hemija koju je priroda uredila za nas i daje je besplatno. Zamirisaće soba od čaja, umiriće ti dušu, doneti malo spokoja, kad ti bude potreban. A biće ti često potrebna pomoć iz vilinskog sveta – govorila mi je Natalija, moja baba.
To vile šire veš u krošnji
Kad se rascveta, pa zamiriše, to vile šire veš u krošnji – objašnjavala je moja baba. Savetovala je da ne zijam oko njihove kuće, da ih pustim. To je vilinski svet i vrata čudesnog i tajnovitog koji nikad nećemo upoznati.
Piše: Biljana Nenković
