Насловна АРХИВА AROMATIČNE BILJKE: Mirisne komponente i etarska ulja

AROMATIČNE BILJKE: Mirisne komponente i etarska ulja

1930
Фото: Pixabay

Veoma su rasprostranjene u prirodi, a veliki broj ih se gaji plantažno radi proizvodnje etarskih ulja koja se primenjuju u medicini, farmaciji, prehrambenoj, kozmetičkoj industriji i industriji alkoholnih i bezalkoholnih pića, kao i boja i lakova

Etarska ulja su lako isparljivi produkti aromatičnih biljaka koja poseduju mirise i druge karakteristične osobine biljaka iz kojih su izdvojena. Često se još koriste termini eterična i esencijalna ulja. Predstavljaju smeše ugljovodonika, alkohola, etara, aldehida, ketona, terpena i drugih često veoma složenih organskih jedinjenja.

Aromatične biljke su veoma rasprostranjene u prirodi, a veliki broj ih se gaji plantažno, radi proizvodnje etarskih ulja. Najviše su zastupljene u rodovima Lamiaceae (Labiateae), Apiaceae (Umbelliferacae), Asteraceae (Compositae), Rutaceae, Lauraceae, Myrtaceae i dr. U našoj zemlji najviše korišćene samonikle aromatične biljke su kleka, žalfija, lovor, smilje, bor, jela, majkina dušica, kantarion, hajdučka trava… Od plantažno gajenih biljaka to su kamilica, pitoma nana, korijander, ruzmarin, timijan, matičnjak, angelika, peršun, estragon, selen, valerijana. U Srbiji je klima kontinentalna, što omogućava da se kod nas može naći većina evropskih začinskih biljaka. Pored toga, položaj Srbije na kopnenom putu između Azije i Evrope uticao je da se na ovom području odomaće i neke biljne vrste sa istočnih obala Mediterana, Bliskog istoka, pa čak iz Indije. Mnoge začinske biljke gaje se ili u baštama ili u industrijskim razmerama.

Etarska ulja nemaju dug rok trajanja, pošto su prirodni antioksidanti i prilikom izdvajanja veoma brzo se razgrađuju. Zbog toga moraju da se čuvaju na hladnom i mračnom mestu, u tamnim staklenim posudama ili porcelanskim bocama sa staklenim ili silikonskim poklopcem. Mogu da se dobiju iz različitih delova biljaka, zavisno od toga gde ga biljka deponuje. Ono može da bude lokalizovano u podzemnim ili nadzemnim delovima, ili ponekad u celoj biljci. U nekima od njih, etarsko ulje nije slobodno (seme slačice, seme gorkog badema itd.), već je vezano u obliku heterozida koji su bez mirisa. Njihovom hidrolizom pod uticajem određenih enzima u prisustvu vode, oslobađaju se mirisni sastojci (aglikon).

Ova ulja se primenjuju u medicini, farmaciji, prehrambenoj, kozmetičkoj i industriji alkoholnih i bezalkoholnih pića, kao i boja i lakova. Mikrobiološka ispravnost, poboljšanje fizičko-hemijskih i organoleptičkih osobina proizvoda od etarskih ulja čine ih prihvatljivim, organizam ih usvaja, bez neželjenih posledica, što nije slučaj s nekim prehrambenim proizvodima koji često u sebi sadrže mirisna i antioksidativna jedinjenja proizvedena sintetičkim putem. Zbog toga se etarska ulja najviše koriste u proizvodnji izuzetno cenjenih i vrednih biološki zdravih proizvoda. Naročit značaj i cenu (nekoliko desetina višu) imaju etarska ulja koja nose oznaku „organik”, što znači da su dobijena definisanim postupcima iz biljnih sirovina koje su gajene prema propisima Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), u strogo kontrolisanim uslovima.

Izop (Hyssopus officinalis L., Lamiaceae)

Sudeći prema broju istorijskih zapisa o primeni i lekovitosti ove biljke izuzetnog mirisa, izop zauzima posebno mesto u biljnom carstvu. Neki herbalisti dodeljuju mu titulu kralja lekovitih biljaka. Ima dekorativan, žbunast i mirisan polugrm, visok do 60 centimetara. Stabljike su u donjem delu odrvenjene i obrasle lancetastim naspramnim listovima. Cvetovi su ljubičasti, ružičasti ili beli (ređe), sakupljeni u klasaste cvasti. Cveta u periodu od juna do oktobra. Prirodna staništa izopa su regije Mediterana i Bliskog istoka. Danas se intenzivno gaji u Evropi, Rusiji, Severnoj Americi. Raste na sušnim stenama, pre svega krečnjaku. U našoj zemlji ima ga najviše na planinama jugoistočne Srbije. Gaji se kao aromatična, medonosna biljka. Postoje i tri varijeteta prema boji cvetova. Koriste se izdanci sa listovima i posebno etarsko ulje.

Izop se u Bibliji pominje čak 12 puta. Naziv mu potiče od grčke ili hebrejske reči azob ili ezob, što je u prevodu “sveta biljka”. On je kroz istorju bio simbol čiste duše i tela. U najstarijim pisanim knjigama nalaze se zapisi o o njegovoj lekovitosti. Tako je Plinije opisao delovanje njegovih listova s cvetnim grančicama na ljudski um. Hipokrit ga je uveliko koristio u lečenju pleuritisa. Dioskorid je čaj od izopa prepisivao protiv kašlja i otežanog disanja. Indijanci su ga koristili za zarastanje rana, a Persijanci su pripremali veoma cenjene losione za kožu na bazi ekstrakta. Palestinci ga koriste u skučaju kod ujeda zmija i insekata. Mnogi herbalisti u srednjem veku i kasnije ga preporučuju u različitim oblicima. Više od 2.000 godina ljudi ga koriste u lečenju artritisa i reumatizma. Kulperper ga prepisuje kao vodicu protiv upala, za skidanje crnih i plavih modrica, kao ekspektorans. Postoje zapisi da se koristio za pranje leproznih bolesnika. Čuveni nemački herbalist Hildegard Bingen tvrdi da pročišćava pluća. On preporučuje piletinu kuvanu s izopom i crnim vinom, za lečenje tuge, ili kako savremena medicina danas kaže, depresije. U 17. veku bio je popularan kao osveživač prostorija. Smatralo se da deluje na pamćenje, te ga i danas studenti uzimaju posle jela, radi bržeg i boljeg učenja. Mnogi herbalisti su ga cenili kao tonik za jačanje i za poboljšavanje varenja.

Ova biljka sadrži brojna jedinjenja zaslužna za njenu lekovitost i mirisna svojstva. U listovima su pronađena farmakološki aktivna fenolna jedinjenja, kao što su ruzmarinska kiselina, flavonoidi i tanini, zatim de-terpeni i tri-terpeni različitih strukturalnih tipova. Miris potiče od prisustva etarskog ulja, u kome prednjače terpenski ketoni pinokamfon i izopinokamfon, zatim estragol, geraniol, limonen, tujon, mircen, cineol, kariofilen i drugi. Izop je pre svega snažan ekspektorans, dijaforetik, karminativ, stimulant, antiseptik, diuretik. Preparati na njegovoj bazi prvenstveno se upotrebljavaju u terapiji oboljenja respiratonih organa, naročito pulmonarnih kongestivnih bolesti. Koristi se u lečenju astme, bronhitisa, katara pluća, kašlja tonzilitisa i dr. Ulazi i u sastav brojnih preparata za lečenje digestivnih poremećaja, naročito kolika i indigestije, genito-urinarnog sistema i amenoreje. Upotrebljava se za regulisanje krvnog pritiska, pospešuje cirkulaciju i ublažava tegobe u slučaju reumatizma i artritisa. U SAD je popularna mirišljava kupka, infuz lista, koja se primenjuje u aromaterapiji kod mišićnog reumatizma.Njegovo etarsko ulje deluje na centralni nervni sistem. Na tržištu postoje brojni preparati koji se koriste protiv anksioznosti, nervne napetosti i histerije. Ulazi u sastav tonika za negu i lečenje kožnih oboljenja – opekotina, posekotina, ožiljaka, ekcema i akni. Utvrđeno je da stimuliše lučenje žuči.

Origano, vranilova trava (Origanum vulgare L. Lamiaceae)

Prema “Flori Srbije”, rod Origanum obuhvata sedam vrsta, zastupljenih u mediteranskoj oblasti, od kojih je samo Origanum vulgare L. u Srbiji. U antičkoj Grčkoj biljke ovog roda smatrane su magijskim, jer su ih prema predanju stvorili bogovi. Kralj Kipra imao je slugu Amarakosa, koji je razbivši krčag pun parfema pao u njegovu nemilost, a kao kaznu bogovi su ga pretvorili u biljku koja je rasla na humkama grobova. Zbog toga se mislilo da je origano u milosti mrtvih i da im obezbeđuje srećan zagrobni život. Afrodita je prva počela da gaji ovu biljku u svom vrtu, tako da je ona postala simbol ljubavi. Reč origanum nastala je iz dve grčke reči – oros (planina) i ganos (uživanje u), jer biljka uglavnom naseljava, tj. “uživa da se naseljava” na planinskim obroncima mediteranskog pojasa. Zbog toga je i Norvežani zovu “planinska menta” (rod Origanum L, pripada tribusu Menthae).
Origano je jedan od najpoznatijih i nezamenljivih začina mediteranske kuhinje. Međutim, ova biljna vrsta ima i dugu tradiciju u fitoterapiji i narodnoj medicini mnogih naroda.

Iako se i kod nas odomaćio naziv origano, poznat je i kao vranilova trava ili vranilovka, jer se sve do otkrića sintetskih boja upotrebljavao za crno bojenje uz dodatak zelene galice. Profesor dr Jovan Tucakov navodi i druge narodne nazive, kao što su babina dubčica, mažuran, majoran, čober… U različitim delovima sveta nosi razna imena – Arapi ga zovu anrar, Englezi i Holanđani divlji majoran, Turci izmir kekigi, dok ga većina drugih naroda naziva oregano ili origano.
Vranilovka je višegodišnja zeljasta biljka sunčanih i suvih strana. Ima uspravne, čvrste drške visoke oko pola metra, obojene crvenkasto i obrasle gustim listovima. Cveta od jula do oktobra. Pri vrhu su svetloljubičasti, udruženi u zbijene okruglaste cvasti, prijatnog mirisa i lepog izgleda. Kod nas raste na sušnim obroncima, na 2.000 metara nadmorske visine. U toplim krajevima naseljava prosenjene šume gde ima mnogo vlage i tokom sušnih leta. Biljka samoniklo raste u Aziji, Evropi i severnoj Africi.

U mediteranskim zemljama raste više divljih vrsta pod zajedničkim nazivom origani, s pretežno belim cvetovima. Svi oni se nalaze na tržištu kao začini. Najpoznatiji su Origanum vulgare (panevropski), Origanum onites (Grčka, Sicilija i Mala Azija), Origanum heracleoticum (zimski origano, Italija, balkanske zemlje i zapadna Azija). Poznati su i hibridi koji su nastali ukrštanjem origana i majorana – zlatni origano ili zlatni majoran. U svetu, a naročito u SAD, veoma je cenjen i meksički origano (Lipia graveolens), koji ne pripada istom rodu, ali ima izuzetna začinska svojstva i jaču aromu od evropskih vrsta. Zbog velike potražnje, origano se često gaji u individualnim baštama i na većim parcelama za proizvodnju etarskih ulja. Najviše se gaje zimski – Origanum heracleoticum i tzv. saksijski majoran – Origanum onites, koji odlično uspevaju u Grčkoj i na Siciliji. U Grčkoj se još gaji i Origanum leracleoticum, poznat kao “piganh”.

Vranilova trava bere se na početku cvetanja. Seku se grančice u cvetu 5 do 10 cm iznad zemlje. Pored cvasti, zahvata se i više pari listića. Grančice se suše u hladu ili se vezuju u kitice koje su obešene u senci na promaji. Potom se osušena biljka pakuje kao začin ili se koristi kao sirovina za izolovanje etarskog ulja.
Izuzetno jak, balzamski, jedinstven miris i topao, aromatičan, gorak ukus potiču od prisustva etarskog ulja (Aetheroleum origani), čiji sadržaj može da bude i do 4 odsto. Organoleptička i farmakološka svojstva etarskog ulja zavise prvenstveno od prisustva dva aromatična monoterpenska alkohola – karvakrola i timola. Njihov sadržaj u ulju može da bude izuzetno visok, do 90 odsto. Pored njih, koji su karakteristični i za etarsko ulje timijana i majkine dušice, ulje origana sadrži i druge monoterpene – limonen, terpinen, ocimen, linalol, terpineol, kao i seskviterpene – kariofilen, bisabolen i druge. Hemijski sastav ulja je izrazito promenljiv pod uticajem klimatskih i ekoloških faktora, a takođe se menja i u toku razvoja biljke.

Lekovitost origana bila je poznata narodima starih civilizacija. Bio je simbol sreće i radosti među starim Rimljanima i Grcima, te su mladenci prilikom venčanja njime krunisani. Grčki pisci nazivali su Origanum vulgare, Origanum majorana i Origanum onites zajedničkim nazivom Amaracus, što znači biljka koja nikad ne vene. Stari Grci su ga izuzetno cenili i koristili kao lek u slučaju trovanja narkoticima, konvulzija i hidropsije (zadržavanje vode). U srednjem veku u Engleskoj bilo je izuzetno popularno gajenje Origanum onites i Origanum majorana, iz kojih je destilacijom dobijano veoma cenjeno etarsko ulje, koje se koristilo u parfimeriji i prodavalo u obliku vrećica, aromatičnih vodica i praškova.
Njegova lekovitost posledica je delovanja etarskog ulja. Veliki broj naučnih radova u renomiranim svetskim časopisima ukazuje na njegove brojne farmakološke i biološke aktivnosti. Ono što se prvo nameće je njegovo izuzetno jako baktericidno i fungicidno dejstvo, koje premašuje mnoge sintetske antibiotike i fungicide. Tako najnoviji radovi ukazuju da etarsko ulje origana inhibira rast gljiva roda Candida. Takođe su uočena i delovanja na rast nekih parazita, a ulje poseduje i snažno amebicidno delovanje. Za baktericidni i fungicidni efekat najzaslužniji su aromatični monoterpenski alkoholi – timol i karvakrol.
Istraživanja u svetu pokazala su da etarsko ulje origana poseduje snažno antioksidantno delovanje. Kao i baktericidni, ovaj efekat je od velikog značaja za sprečavanje kvarenja hrane (konzerviranje namirnica), ali isto tako objašnjava i brojna lekovita delovanja ove biljke. Na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu dobijeni su rezultati koji pokazuju da je ulje origana jedan od najjačih “hvatača” (skevinddžera) toksičnih kiseoničnih radikala. Naučno je potvrđeno da pod uticajem nekih endogenih i egzogenih faktora (UV-zračenje, zagađenje, dim cigarete, alkohol, pesticid i lekovi) u organizmu može da doće do prekomerne produkcije otrovnih kiseoničnih radikala, koji ne mogu da neutrališu sistem antioksidantne zaštite u organizmu (enzimi i neki biomolekuli), pri čemu nastaje oksidativni stres, koji je uzrok i promoter velikog broja oboljenja savremenog čoveka. U tim uslovima neophodno je dodatno uzimati antioksidante.

Zbog svog izuzetnog dejstva, etarsko ulje origana može da nađe primenu kod svih oboljenja čiji se nastanak i progresija dovode u vezu s oksidativnim stresom, kao što su Alchajmerova bolest, kancerogeneza, arteroskleoroza, kardiovaskularne bolesti, dijabetes, artritis i druge. Jedan od vodećih stručnjaka u oblasti lekovitog bilja dr Džejms Kuk preporučuje ga u lečenju artritisa, glaukoma i side. Isto tako ga preoručuje i kao blagi ekspektorans kod enfizema pluća, a njegova izuzetna baktericidna svojstva mogu da se iskoriste u terapiji sinusitisa.
Jedan rad objavljen u čuvenom engleskom časopisu “Phytotherapy Research” ukazuje na visoku antiinflamatornu aktivnost ulja kao moguću primenu u terapiji bola. Naučnici njegovo delovanje opisuju slično delovanju morfina na bol. U monografiji nemačke E-komisije, danas možda i najznačajnije studije iz oblasti fitoterapije, navodi se da cela biljka može da se koristi kod oboljenja respiratornog trakta, kao ekspektorans. Pored toga, preporučuje se u slučaju gastrointestinalnih poremećaja, kao stimulator ekskrecije žuči i varenja, za poboljšanje apetita. Primenjuje se i kod infekcija urinarnog trakta, bolnih menstruacija, artritisa i kao blagi sedativ i dijaforetik. Takođe se navodi da ova biljka ne pokazuje toksične efekte.
Postoje i brojni klinički testovi koji ukazuju na delovanje ulja origana na razna kožna oboljenja, kao što su psorijaza i razne vrste ekcema. Ono pomaže u uklanjanju peruti i osipa koji se javlja prilikom dugotrajne upotrebe pelena. Mnogi autori napominju da je origano jedan od najboljih prirodnih lekova, ali pod uslovom da se koristi originalna biljka, a ne njeni brojni falsifikati.

Muskatna žalfija (Salva sclarea L.)

U narodu je poznata i kao mačje uvo ili ivandanče. Rasprostranjena je od Atlantskog okeana do Kavkaza i duž evropskih i afričkih obala Sredozemnog mora. Na većim površinama gaji se u Rusiji, Ukrajini, Bugarskoj, Francuskoj i Španiji. Kod nas raste u istočnoj i jugoistočnoj Srbiji, a kao ukrasna biljka uzgaja se u baštama. Može i plantažno da se gaji.

Ova višegodišnja zeljasta biljka raste na pretežno suvim, toplim i osunčanim zemljištima. Dobro podnosi i niske temperature i kod nas prezimljava bez oštećenja. Snažan koren je u gornjem delu razgranat i prodire duboko u zemlju. Stabljika je uspravna, četvorougaona, visioka do metar i po, dok u povoljnim uslovima može da nadvisi čoveka. Prizemni listovi su veoma krupni, a oni na cvetnoj stabljici su sitniji, pokriveni kovrddžastim dlačicama i mrežasto naborani. Krupni cvetovi su grupisani u složenu cvast. Cveta u junu i okićena je cvetovima više od mesec dana. U povoljnim uslovima može procvetati i u septembru. Skromnih je zahteva i može da se gaji na skoro svim tipovima zemljišta. Ipak, više joj odgovaraju ona koja su laka i plodna, bogata hranljivim materijama. Dobro uspeva i na šljunkovitom tlu, te je pogodna za iskorišćavanje suvih, južnih padina. Međutim, ne može da uspeva na teškom, zabarenom, hladnom i zemljištu s mnogo azota. Takođe, ne sme da bude zagađeno nerazloženim ostacima herbicida, a predsetvena priprema treba da bude dobra.
Razmnožava se isključivo semenom, direktnom setvom ili rasađivanjem sadnica. Posejana u proleće, gaji se kao dvogodišnja, a u leto kao jednogodišnja biljka koja prezimljava. Predusev se izabere u zavisnosti od načina gajenja. Ako se seje u proleće, u martu ili aprilu, pogodni su svi usevi koji se s njive uklanjaju u jesen. Leti može da se seje samo posle onih koji njivu napuštaju do kraja zime, omogućujući dobru predsetvenu pripremu.
Naročito je važno unošenje hranljivih materija u zemljište na kojem će da se zasnuje plantaža, jer tada biljke razvijaju mnogo nadzemne mase. Za osnovno đubrenje, prilikom oranja na 35 cm dubine, unosi se 30 do 40 tona stajnjaka. Međutim, ako se stajnjak ne koristi, u predsetvenoj pripremi treba dodati 500 kilograma NPK đubriva.

Žalfija ima sitno seme i seje se vrstačnom sejalicom na međuredno rastojanje od 60 do 70 cm i dubinu oko 2 cm. Potrebno je četiri kilograma semena za jedan hektar zemlje.

Rasad se uzgaja u hladnim lejama, u koje se seme seje u drugoj polovini jula. U leju površine oko 150 kvadratnih metara trebalo bi da se seje 300 do 500 grama semena (klijavosti 90 i čistoće 98 odsto), da bi se dobilo 50.000 sadnica za jedan hektar plantaže. Preporučuje se sadnja na stalno mesto krajem oktobra ili početkom novembra. Međuredni razmak je 60 do 70, a između biljaka 30 cm.
Neophodno je međuredno kultiviranje i okopavanje biljaka iz direktne setve i popunjavanje praznih mesta, kada je plantaža zasnovana rasađivanjem. Prihranjuje se sa 100 kilograma azotnog đubriva na početku vegetacije, a kasnije se doda još 200. U rano proleće druge godine prihranjuje se sa 200 kg NPK đubriva i međuredno kultivira.

Muskatna žalfija se gaji zbog etarskog ulja, koje se nalazi u cvastima, te ju je neophodno ubrati kada ga ima najviše, tj. kada su cvetovi otvoreni na donjoj trećini cvasti. Kosi se visoko, odmah ispod cvasti, jer listovi i stabljike nepotrebno zauzimaju prostor u destilatoru. Važno je da se vodi računa o dnevnom kolebanju količine etarskog ulja. Najviše ga ima noću, između devet i tri ujutro, a najmanje u popodnevnim satima. Pokošenu masu trebalo bi odmah destilisati, jer posle samo nekoliko sati na njivi izgubi se mnogo etarskog ulja. Njegov sadržaj može da se smanji i do 40 odsto, ali i potpuno izgubi i celokupan posao može da bude uzaludan. Prinos cvasti je 8 do 12 tona po hektaru, a etarskog ulja 6 do 10 kg.
Etarsko ulje je prijatnog mirisa, koji podseća na ambru. Ako je dobijeno destilacijom, osnovni sastojak je linalil-acetat, kojeg ima od 45 do 85 odsto. Sadrži i oko 15 odsto sklareola, alfa i beta pinena i tujona, borneola, mircena. Međutim, u etarskom ulju dobijenom ekstrakcijom ima čak 45 odsto sklareola.
Kao mirisna komponenta ulazi u sastav parfema, kolonjskih voda, sapuna, sprejeva za osvežavanje vazduha. U prehrambenoj industriji koristi se kao začin i za spravljanje pića, a u medicini kao antiseptik i za lečenje hroničnih oboljenja nervnog sistema. Ulazi i u sastav preparata za negu usne šupljine, protiv nadimanja, želudačnih tegoba i bolesti materice.

Posebno mesto u primeni zauzima aromaterapija. Ova poznata i priznata metoda koristi se prilikom lečenja zdravstvenih tegoba i ljudi i životinja.
Direktno unošenje u organizam je za mnoge naučnike sporno, dok drugi smatraju da se ova ulja mogu uzimati oralno. Opšteg pravila nema, ali je neophodno detaljnije poznavanje nekog ulja da bi se o tome i odlučilo. Na primer, nije štetno kad se uzme nekoliko kapi etarskog ulja mente na kocki šećera s malo vode, u slučaju stomačnih tegoba. Ali ako je reč o etarskom ulju pelina ili iđirota, ne sme da se unese u organizam oralno, jer može da izazove ozbiljnije probleme.

Spoljna upotreba je mnogo sigurnija od oralne. Zato se koristi masaža, utrljavanje ulja na određenu površinu tela, čime se omogućuje njegovo prodiranje kroz kožu. Primenjuju se različite kreme i medicinske masti, ali je važno da se zna da ima malo čistih (nerazređenih) ulja koja mogu direktno da se nanesu na kožu. Zato se razređuju baznim uljima – bademovim, jojobinim, kantarionovim, maslinovim i od kukuruznih klica. Može da se koristi i obično suncokretovo ulje. Pravilo je da se za masažu upotrebljava etarsko ulje u koncentraciji od 3 odsto, što znači da bi na sto kapi baznog trebalo dodati tri kapi etarskog. Radi sigurnosti, najbolje je na 100 mililitara baznog ulja dodati 40 do 60 kapi etarskog, ili 5 ml baznog i 3 do 5 kapi etarskog. Smeša se dobro promeša i upotrebljava na uobičajen način za masiranje. Ovako pripremljeno ulje može da stoji do godinu dana.

Foto: Pixabay

Losioni i kozmetički preparati – nekoliko kapi etarskog ulja doda se u neutralnu kremu i dobro izmeša. Za kozmetičke kreme najbolje je ulje kamilice, lavande, vranilovke i ruže, jer ne izazivaju neželjene promene na koži. Naravno, svako ulje različito utiče na određeni tip kože. Za pravljenje neutralog losiona, tri kapi etarskog ulja pomeša se s 5 ml votke, a zatim se smeša doda u litar destilovane vode, dobro promućka i ostavi 24 časa da odstoji.
Komprese, šamponi i kupke – u manju količinu tople ili hladne vode doda se nekoliko kapi ulja, a zatim se namoči gaza ili flanelska krpa (kompresa) i položi na određeno mesto na telu.

Etarska ulja ruzmarina i kleke jačaju koren kose i sprečavaju pojavu peruti. Mnogi biljni šamponi (breza, kamilica, lipa, ruzmarin) sadrže etarsko ulje ili ekstrakt određene biljke. Za pravljenje šampona se u izvesnu količinu neutralnog šampona doda 1 do 2 odsto etarskog ulja i dobro promućka. Na ovaj način mogu da se naprave različite mirisne kombinacije, ali treba paziti da se ne doda previše ulja. Prilikom svakog pranja kose, u šampon mogu da se dodaju dve-tri kapi ulja.
Sve što je navedeno za šampone primenljivo je i za kupke. Najjednostavnije je da se u kadu s vodom doda 10 do 15 kapi čistog etarskog ulja.
Etarska ulja isparavaju u prostoru, a aromalampa namenjena je za ovu svrhu. U plitku posudu s vodom doda se nekoliko kapi ulja. Ispod posude upali se sveća koja će da zagreva vodu, a etarsko ulje će postepeno isparavati. Na ovaj način mogu da se osveže prostorije. Etarska ulja bora i jele veoma su prikladna za ovaj način primene, a mogu da se koriste i mnoga druga.
Veoma je važno da se utvrdi da li je neko alergičan na etarsko ulje. Da biste to proverili, stavite dve-tri kapi na jastučić flastera i uveče zalepite na unutrašnju stranu lakta. Ujutru skinite flaster i ako je koža crvena, moguće je da ste na tu vrstu ulja alergični i nemojte ga upotrebljavati.

Najskuplja etarska ulja prave se u Srbiji

U srcu Srbije, u paraćinskoj opštini u okolini sela Gornja Mutnica, raste najkvalitetnije smilje na plantažama koje je zasnovala firma “Sanicula”. Smilje (Helichrysum arenarium) je mediteranska biljka koja u našem regionu uspeva u Dalmaciji i hercegovačkom kršu, iz koje se dobija etarsko ulje koje je veoma traženo u svetu. Smilje još nazivaju “besmrtna biljka”.
Vlasnik firme Novica Šutić, započeo je masovnu sadnju smilja i za tri godine napravio je plantaže ukupne površine od 140 hektara. Sva količina prerađuje se odmah u destileriji.

Ni gram ne završi u Srbiji, jer “Sanicula” celokupnu proizvodnju isporučuje najvećim svetskim kupcima – veleprodajama u Evropi i Americi.
– Masovnim uzgojem smilja bavim se oko tri godine, a ove sezone od dve berbe očekujem da dobijem 1,5 do 2 tone etarskog ulja. Imam čvrste ugovore i obezbeđenu prodaju u inostranstvu za narednih dvadeset godina, a planiram godišnju proizvodnju od 10 tona, što će zavisiti od toga da li ćemo uspeti da obezbedimo zemljište za dalju sadnju, i to ne samo smilja. Potrebno nam je još oko 1.000 hektara pored 200, koliko sad imamo – objašnjava Šutić.

Kad je pre šesnaest godina počeo da se bavi lekovitim biljem kao mala otkupna stanica za veće kompanije, znao je da želi posao koji će da bude vezan za izvoz, a moto mu je bio da svakog dana mora da stekne neko novo znanje. Ubrzo je shvatio šta svetsko tržište traži, te su Šutići počeli sađenje, a od 2010. godine “Sanicula” je započela uzgoj mediteranske kulture.
– Niko osim mene nije verovao da ovde može da raste smilje, ni stručnjaci, ali ja sam im svima dokazao da može. Najbitnije je naći odgovarajuću strukturu zemljišta, a ovde imamo krečnjačke planine koje se usled kiša spiraju na niže njive. Ne tražim kvalitetno humusno zemljište, jer smilju ne odgovara, već parcele šeste, sedme, osme klase, čak i pašnjake… Za godinu dana te parcele pretvaramo u plantaže smilja, dok na nekim susednim njivama u blizini uzgajamo kontinentalne kulture, npr. melisu, tj. matičnjak – rekao je Šutić.
Šutići gaje još i rimsku kamilicu, hajdučku travu i još nekoliko drugih vrsta lekovitog bilja, iz kojih se takođe preradom u destileriji dobijaju ulja. To su proizvodi koje koristi kozmetička i farmaceutska industrija. Ipak, smilje je na ceni i u Dalmaciji i Hercegovini. Sada je prava pomama za njegovom sadnjom, jer cena jednog kilograma dostiže i do 3.000 evra.

Protiv HIV-a

Utvrđeno je da čaj od izopa sadrži supstancu označenu kao MAR-10, koja u laboratorijskim uslovima značajno inhibira reprodukciju HIV virusa, bez ikakvih toksičnih efekata na zdrave ćelije. Prema mišljenju istraživača, ova lekovita biljka bi mogla da pomogne u lečenju obolelih od side.
Listovi i cvetovi izopa koriste se i u kulinarstvu, naročito za spravljanje osvežavajućih salata, čorbi, sosova i pečenja. Upotrebljava se i za pravljenje likera i osvežavajućih napitaka. Veoma je cenjen i njegov med. Etarsko ulje ima svoju primenu u parfimerijama, kao mirisna nota skupocenih parfema, ali i sapuna, tonika i kupki.

Ipak oprezno

Pored svih nabrojanih lekovitih svojstava, primena izopa zahteva oprez zbog prisustva pinokamfona, materije za koju je utvrđeno da je neurotoksična, te u većim dozama može da izazove konfuzije. Zbog toga bi trebalo da se izbegava u trudnoći i kod obolelih od epilepsije.

Njeno veličanstvo pica

Mediteranska kuhinja ne može da se zamisli bez ovog začina. Primenjuje se u italijanskoj kuhinji za pripremu sosova od paradajza, kuvanog povrća i mesa na grilu. Zajedno s bosiljkom (Ocimum bacilium) čini osnovnu karakteristiku italijanske kuhinje.

Međutim, ono na šta origano prvo asocira je čuveni italijanski specijalitet omiljen u svim delovima sveta – pica. Ovo jelo se u južnoj Italiji priprema vekovima. Prema legendi, nastanak pice povezuje se s boravkom kralja Umberta i njegove supruge Margarete u Napulju. U to vreme bila je jelo siromašnih – obični beli hleb sa sosom od paradajza. U čast kraljice, lokalni pekar pripremio je bogatiju picu, kojoj je pored crvenog sosa od paradajza dodao belu mocarelu i zelene listove bosiljka, te je dobila i boje italijanske zastave. Tako je nastala čuvena pica margarita. Kasnije je origano polako potisnuo bosiljak, a pice su postale sve bogatije uz dodatak šunke, slanine, jaja, pečuraka i naravno daleko od onoga što su bile na početku – sirotinjska hrana.
Često se kombinuje s maslinama, kaprama i lovorom. On je takođe nezamenljiv začin španske, francuske i nemačke kuhinje. Izuzetno cenjeni i mnogo oštriji meksički origano neizbežan je dodatak za čuveno meksičko jelo “čili kon karne” (odresci s čilijem i pasuljom) i ostale specijalitete ove poznate kuhinje. Kombinuje se sa čilijem, belim lukom i kimom.

M.V.

Dobro jutro broj 540 – April 2017.