Насловна ТЕМЕ ВИНОГРАД KO JE IZMISLIO VINO: Pokvareno grožđe drevnih naroda napravilo božanski napitak

KO JE IZMISLIO VINO: Pokvareno grožđe drevnih naroda napravilo božanski napitak

818
wallup.net

Piše: Biljana Nenković

Naučnici su starost fosilizovanih semenki grožđa procenili na 66 miliona godina. I pored toga, odgovor na pitanje ko je prvi napravio ili izmislio vino i kako, nije jednostavan. Teško je tvrditi da li bi bio uopšte i tačan. Istorija obiluje podacima o grožđu i vinu, ali skoro isto toliko ima mitova i legendi u koje su upletene čak i žene s večitom glavoboljom.

Istoričari veruju da vino nije izmišljeno, već da je otkriveno i pretpostavljaju da su ga prvi proizveli stari narodi kada je grožđe spontano fermentisalo, a oni shvatili njegovu blagodet. Iako istorija još „luta“ u traženju odgovora, tačno je jedino da nas ovaj čudesni napitak prati još od drevnih naroda do danas i to ga svrstava u jedno od gastronomskih čuda, koje se najduže održalo na planeti.

Zabeleženo je da je oko 870. god. p.n.e. asirski kralj Asurbanipal napravio jednu od najvećih gozbi povodom proglašenja grada Nimruda za prestonicu države. Gozba je trajala danima, a zvanice je, izgleda, najviše oduševilo svečano piće. Vino je tada služeno u plitkim, zlatnim posudama. Na jednom obelisku asirski kralj u jednoj ruci drži mač, a u drugoj činiju s vinom. Tako je vino postalo simbol povlašćenog života.

Na osnovu arheoloških iskopavanja pretpostavlja se da su prva vina nastala na području današnje Jermenije i severnog Irana. Po starosti prednjače artefakti iz gruzijske vinarije, koji datiraju pre više od osam milenijuma. Dokaze o proizvodnji vina i grnčariju, ukrašenu voćem, arheolozi su otkrili u Tbilisiju, dok je analiza polena pokazala da su narodi s tog prostora gajili grožđe. Drugi dokaz je vrč za vino, pronađen u Iranu, zapremine devet litara. Istovremeno je nađena i presa iz neolitskog doba. Analizom na presi nađeni su ostaci tanina.

Priča o nastanku vina i dokle sežu koreni ovog čudesnog napitka, koje je i danas neizostavno u skoro svakoj kući ili prilici, nastavlja se i podatkom da se u Bibliji ono pominje preko 500 puta. Noe je na planini Ararat posle potopa zasadio svoj prvi vinograd. Probali su ga i egipatski faraoni, pa su sadili svoje i veruje se da su oni osmislili tehniku presovanja grožđa. Pravili su crveno i belo pustinjsko vino, a verovali su da je napitak dar boga Ozirisa. U Egiptu se prvi put pominju i vinske etikete s natpisom o geografskom poreklu.

Razumljivo zvuči činjenica da je vino stiglo i u Staru Grčku i bilo je važan deo njihove kulture, o čemu svedoče brojni arheološki artefakti. Stari Grci su aludirali na nutritivnu vrednost vina, te je ono bilo neizostavni deo svakodnevne trpeze. Pre nego što je postalo sveprisutno, vino je bila skupa, uvozna namirnica, koju su sebi mogli da priušte samo pripadnici najviših društvenih krugova. Ali, ubrzo je bilo dostupno i plebsu. U zanosu ispijanja domaćini su pred gostima podizali čašu i otpijali gutljaje, kako bi dokazali da piće nije otrovno, te se veruje da od njih potiče običaj nazdravljanja.

U Staroj Grčkoj Dionis je bio je jedan od najpoštovanijih bogova, koji je inspirisao umetnike, filozofe i mnoge svečanosti održavane su u njegovu čast, odnosno, u slavu vina. Prvi tragovi proizvodnje vina u Grčkoj pronađeni su na ostrvu Krit sredinom trećeg veka pre nove ere. Glinene vinske prese, amfore i semenke koje su pronađene, govore o istoriji vina još od drevnih vremena.

Ostaje pitanje odakle je vino stiglo kao uvozna i skupa roba u Staru Grčku? Istoričari veruju da su Feničani ti koji su znanje o proizvodnji vina preneli u antičku Grčku i na prostor današnje Italije. Tokom godina Grci su osvojili tehnologiju i ubrzo su, kao preduzimljiv narod, postali svesni njegove vrednosti. Izvoz vina iz Stare Grčke u amforama omogućio im je uvoz žitarica i zlata iz Egipta i slonovače iz Afrike. Drugim rečima, vino je postalo roba, čija se vrednost visoko kotirala, iako današnjica prepoznaje samo mitove i legende o Dionisu, Ozirisu, Bahusu i njihovim raspusničkim proslavama. U domenu mita je i verovanje da su krstaški ratnici, naviknuti na ukus šardonea u Maloj Aziji, doneli tu sortu u Francusku, kao i da širaz potiče iz Irana, jer, između ostalog, u toj zemlji postoji istoimeni grad.

I dalje ostaje pitanje ko je, gde i kako napravio prvo vino. Persija je kolevka civilizacije. Ne bi bilo iznenađenje da je vino baš tu nastalo i o tome postoje dve verzije, ali reč je samo o legendama. Zanimljivo je da zasluge za nastavak vina, bar prema legendama, pripadaju ženama. I začudo, obe su patile od nesnosnih migrena.

Prema prvoj, persijska princeza dospela je u nemilost kralja zbog učestalih glavobolja. Očajna, pokušavajući da se ubije, popila je iz posude pokvareno grožđe. Ali, ona ne umire, već shvata da se oseća srećnije i opuštenije. Pretpostavlja se da je preterala, te pala u nesvest, ali kada se probudila, zatekla je nasmejanog kralja pored nje, zadovljnog njenom opuštenošću.

Druga verzija o nastanku vina u Persiji „preselila se“ iz kraljevskih odaja u plebs. Naime, jedna od žena iz naroda imala je jake glavobolje i, takođe u očaju, popila je iz posude grožđe koje je fermentisalo. Od slatkog napitka je izgubila svest, a kada se probudila, od glavobolje nije bilo ni traga. Priča se proširila po naseobini i tako se nastanila u istoriju vinarstva.

Ep o Gilgamešu spojio je ove dve verzije nastanka vina iz Persije, pa je tako jedna od žena u haremu kralja Džamšida, takođe patila od migrene. Kralj istovremeno zatiče pokvareno grožđe u posudi i, u strahu da je možda otrovno, naređuje da ga neko proba umesto njega. Žena sa glavoboljom prihvata se posude, nadajući da će je smrt spasiti od nesnosnih bolova. Ali, avaj! Njoj je bilo bolje, te i ostale žene harema ubrzo postaše raspoloženije, zbog čega je kralj naredio da se napravi još napitka od pokvarenog grožđa.

Vinogradska tradicija nastavila je da cveta i u Vizantiji. Hrišćanstvo je bilo usko povezano s vinom. Natpis Ego eimi sam ampelos znači „ja sam čokot“ može se naći na brojnim pravoslavnim ikonama. Isti naziv pronađen je i na vizantijskim peharima za vino. Tokom krstaških ratova Evropljani su prvi put probali grčka vina. Muskat vina za njih su bila najlepša i namenjena za plemstvo. Pojavila su se u južnoj Francuskoj u XIII veku. Za rasprostranjenost vina u Evropi zaslužni su Rimljani. Posadili su prve vinograde u Francuskoj, u današnjim regijama Burgundije, Bordoa, Šampanje, Loare i istovremeno grčkog Dionisa prekrstili u Bahusa, i naravno, i o njemu iskovali legende.

Osnivanjem vinograda u Evropi, pod uticajem Rimljana, vinska kultura stigla je, razumljivo, i na prostore srpske države. Smatra se, dakle, da je na našim prostorima vinogradarstvo procvetalo u vreme Rimskog carstva. Naime, 92. godine, car Domicijan zabranio je proizvodnju vina u rimskim provincijama izvan Apeninskog poluostrva, jer se carstvo suočavalo s viškovima vina. Sirmijum, današnja Sremska Mitrovica, 294. godine proglašen je za jedan od četiri glavna grada Rimskog carstva, a car Marko Aurelije Prob je, kada nije bilo ratova, svoje vojnike angažovao za poljske radove, pa i za podizanje vinograda. Prob je zasadio lozu u rimskim provincijama van poluostrva i tako stavio van snage Domicijanovu zabranu gajenja vinove loze van Apenina.

Stari Sloveni su u VII veku došli na Balkansko poluostrvo i paganstvo su zamenili hrišćanstvom, u kome vino ima značajnu ulogu kao simbol Hristove krvi. Sloveni su prihvatili kulturu gajenja vinove loze, te je u srpskoj državi za vreme dinastije Nemanjića, od XI do XIV veka, velika pažnja poklanjana vinogradima, koji su se osnivali na manastirskim imanjima – metosima. Metoh manastira Visoki Dečani bio je u Velikoj Hoči, a metoh Pećke patrijaršije u Orahovcu. Vinograde plemstva obrađivali su kmetovi uz „desetak“ koji su plaćali u vinu. Ostalo je zabeleženo da je Stefan Nemanja manastiru Hilandar na Svetoj gori poklonio vinograde u Velikoj Hoči. Istorijski spisi svedoče da je ovaj vladar dočekao sa vinom i medovinom nemačkog cara Fridriha Prvog Barbarosu.

U Povelji Stefana Prvovenčanog (1198-1228) navodi se da je zabranjeno vinu dodavati vodu. Zabeleženo je da se u vreme cara Dušana Silnog (1331-1355) vino prebacivalo “vinovodom” dužine 25 kilometara. Dušan Silni doneo je i zakone koji su rodonačelnici zaštite geografskog porekla i kvaliteta vina. Despot Đurđe Branković širio je vinograde u okolini Smedereva, a knez Lazar začetnik je vinograda u Župi. Nakon dolaska Turaka vino gubi značaj, jer se alkohol nije koristio iz verskih ubeđenja. Grožđe se koristilo samo za jelo, i u to vreme među srpski živalj Turci su doneli šljivu. Na kraju je Srbija postala poznata po šljivama.

Posle Kosovskog boja srpsko stanovništvo se selilo na sever, kako bi se sklonilo od Turaka i nastanjuje se u Sremu i šire. Tu su osnovali svoje manastire, podigli imanja i vinograde, ali i doneli bogato iskustvo u uzgoju vinove loze i proizvodnji vina severno od Save i Dunava. Karlovačkim mirom Srem i Banat ušli su u sastav Habzburške monarhije. Karlovački mitropoliti su prilikom zvaničnih poseta Beču poklanjali burad bermeta i ausbruha uticajnima u monarhiji, kako bi dobili privilegije za srpsko stanovništvo. Za vreme vladavine Marije Terezije, južni Banat kolonizovan je doseljenim Srbima, koji su pobegli od Turaka. Vršačko vinogorje postalo je jedno od rodnijih regija u Evropi. Zlatno doba prekinula je filoksera. Od 1881. do 1890. svi stari fruškogorski vinogradi bili su uništeni.

Nakon najezde filoksere, obnova vinograda je uspešno obavljena zahvaljujući državoj pomoći i osnivanju loznih rasadnika u Smederevu, Bukovu, Jagodini i Aleksandrovcu. S rasadnicima, pojavljuju se i vinogradarsko-vinarske zadruge, poput Venčačke vinogradarske zadruge, osnovane 1903. u selu Banja kod Aranđelovca. Potom je usledilo osnivanje i u Smederevu, Knjaževcu, Negotinu… Period obnove bio je zaustavljen od 1912. do 1918. godine zbog ratova. Nastavljen je kasnije i posle Drugog svetskog rata, ali u organizaciji države, te privatni podrumi skoro da nisu ni postojali. Tek 1992. u Vinči kod Topole jedan vinar ponovo je napravio prvo sprsko vino s etiketom u svom podrumu i ispisao novu stranicu u istoriji vina u Srbiji

Paster i staklena flaša

Englez Kenelm Digb 1622. godine izumeo je staklenu flašu. Njegovo otkriće promenilo je i tok istorije vina. Vino se do tada čuvalo u buradima, krčazima i koži i nije imalo dug vek trajanja. Drugi događaj, koji je uticao na način i obradu vina, bilo je otkriće mikrobiološkog procesa Luja Pastera u 19. veku. Njegovo otkriće, koje je primenjeno i u pravljenju vina, doprinelo je tehnologiji i ukusu vina kakav i danas poznajemo.

Drevna naravoučenija

Bahus je, navodno, uvek bio raspoložen za to da objasni uticaj vina na ljude, te su tako ostale i drevne poslovice:

„Ako čovek pije umereno, biće srećan i pevaće kao ptica. Ako ljudi više piju, pretvoriće se u lavove i krenuti da traže nevolje. Kad ljudi popiju previše, postanu magarci, radeći svakakve gluposti.“

Druga poslovica „meden agan“, koja je česta u vinarskom svetu, ustvari je skraćena verzija Bahusove metafore i znači- u svemu umeren.

Meden agan je drugi najslavniji natpis na Apolonovom hramu u Delfima. Izreka meden agan poznata je još i kao – umerenost je najbolja, sve u umerenim količinama, s pravom merom ili umerenost u svim stvarima.