Насловна ПРЕПОРУЧЕНО MALA ŠKOLA PČELARSTVA DOBROG JUTRA (37): Pčela je s nama od najstarijih...

MALA ŠKOLA PČELARSTVA DOBROG JUTRA (37): Pčela je s nama od najstarijih vremena

566
Still life of beekeeping equipment

Piše: prof. Dejan Kreculj

Novembar je mesec kada radovi na pčelinjaku jenjavaju, a radoznali pčelar može više vremena da posveti proširivanju svoga znanja. Iako priča koja sledi neće imati praktične koristi kada se javi novi život u košnicama, ipak verujemo da će mnogima biti zanimljiva povest o druženju čoveka sa pčelom koje je staro koliko i on sam.

Još u prastara vremena, ljudi su tragali za slatkim zalogajem, a on je bio tamo gde su živele pčele. Oko 6.500. godine pre naše ere nastao je čuveni crtež u Paukovoj pećini, u današnjoj Španiji, koji prikazuje čoveka kako se penje do pčelinjeg gnezda da bi se domogao meda. Tako se među više od 800 hiljada vrsta raznih insekata koji žive na planeti, čovek opredelio za pčelu. Pčelari će svakako reći da je to bio pravi izbor. I ne samo oni.

Jestiv med u grobnici Tutankamona

Drevni narod Hetiti, koji su utemeljili veliko i moćno carstvo u Anadoliji, na prostoru gde se danas prostire Turska, oko 1.590. godine pre Hrista bili su veliki pčelari. Za današnje pojmove bili su katkada i veoma surovi, jer su uveli sistem kazni za krađu tuđeg roja. Blagonaklon stav vlasti omogućio je da se pčelarstvo kasnije proširi na prostore današnjeg Iraka. Šamaš Reš Uzur, asirski guverner Suhua na reci Eufrat, u osmom veku pre naše ere ponosno je postavio jedan natpis da bi se zabeležila njegova uloga u tom poduhvatu: „Pčele koje prikupljaju med, a koje niko od mojih prethodnika nije ni video ni doveo u Suhuu, ja sam doneo s planina i umnožio ih. One sakupljaju med i vosak, a i baštovani to znaju. Neka bilo ko, ko bude došao kasnije, zapita starce ove oblasti da li je tačno da je Šamaš Reš Uzur, guverner Suhua, uveo ove pčele.” Gotovo neverovatno, gledano iz današnje perspektive, opterećene stalnom opasnošću koja preti pčelama od pesticida, da je još u ta pradavna vremena, bezmalo pre tri milenijuma, bilo jasne spoznaje o vrednosti pčele kao oprašivača.

Antičke civilizacije pčeli su davale veliki značaj, stari Egipćani čak tvrde da je ona nastala iz suza boga Sunca Ra koje su padale na zemlju. Na papirusima kojima su se podanici obraćali faraonu crtana je pčela kao znak odanosti. Simbol Gornjeg Egipta bio je lotosov cvet, a Donjeg Egipta pčela. Iz tog vremena su i zapisi na zidovima grobnica u piramidama koji poput stripa prikazuju tadašnje pčelarenje. U Nezirinom hramu sunca iz pete dinastije u Abu Gorabu nalazi se kameni reljef koji prikazuje sve faze proizvodnje meda, od vađenja saća iz košnice do ceđenja meda u ćupove. Egipćani su svojim bogovima nudili ogromne količine meda. Jedan rukopis iz vremena vladavine Ramzesa Trećeg navodi čak 15 tona u 31.092 ćupa, verovatno godišnju proizvodnju 5.000 košnica.

Prvobitne košnice bile su grube, napravljene od pletenih korpi od suve trske, zatvarane ilovačom iz Nila. Naseljavali su ih divljim pčelama koje su hvatane u prirodi. Zanimljivo ja da je prvobitno pčelarenje bilo seleće. Mali trščani brodovi opremani su košnicama i njima su plovili uz i niz Nil, idući za pčelinjom pašom. Med se nije nikada kvario, tako da je onaj, pronađen u grobu faraona Tutankamona, bio jestiv i posle više hiljada godina.

I dok je u kulturi i tradiciji Jevreja pčela znak blagostanja, drevni Kinezi uočavaju njenu borbenost u odbrani doma i dodeljuju joj značenje rata. U jednoj kineskoj enciklopediji piše da se životinje dele na: „one koje pripadaju caru, mirišljave, male svinje, sirene, čudovišta… bezbrojne, nacrtane tankom četkicom od kamilje dlake, koje iz daljine liče na muve…“. Poslednjim nedvosmisleno pripadaju i pčele.

Po mitovima antičkih Grka, na ulazu u pećinu u kojoj se rodio bog Zevs stražarile su pčele i polagale med na usne tek rođenog boga. Hram u Efesu nazivan je košnicom, a njegove monahinje pčelama, dok ih veliki Vergilije zove nebeskim darovima, tvrdeći da je u pčelama sadržan deo božanskog uma. Rimski mislilac Plinije verovao je da se pčele dogovaraju kako će da rade, a tokom srednjeg veka uređenje pčelinjeg društva bilo je uzor za društveno, feudalno, uređenje jer se smatralo da je na čelu pčelinje zajednice kralj. Veliko razočarenje zavladalo je kada se uvidelo da je kralj zapravo žensko. U knjizi „Ženski vladalac“ Čarls Batler naučnoj javnosti je to i saopštio. U drugom izdanju ove knjige iz 1609. godine prvi put su opisani zvuci koji se čuju u košnici kada se priprema rojidba, pčelarima poznato “pevanje” matica.

Pčela je kroz istoriju bila izuzetno poštovana u mnogim religijskim sistemima. U grčkoj mitologiji ona je bila verni pratilac boginje Artemide. Samo su Spartanci antičke Grčke odbacivali med, verovatno zato što su ga smatrali dekadentnim. Oni su posebno prezirali med u kolačima jer su smatrali da to nije hrana za slobodnog čoveka. S druge strane, Rimljani su toliko voleli med da su onima kojima žele dobro govorili: „Neka med kaplje na tebe.” Grčke i rimske košnice bile su izrađene od terakote.

Sveti zaštitnici i pesme slovenske

U mitologiji Slovena pčele se vezuju za rajske prostore i Boga. Pčela je simbol čistote, svetosti i čednosti, zbog toga se u hrišćanstvu povezuje s likom Bogorodice. Kod Bugara zaštitnici pčelarstva su Sveti Atanas i Sveti Haralampije, a kod Rusa čudotvorci Savatije i Zosma, čiji je praznik 17, odnosno 30. aprila. Kod Ukrajinaca kao pokrovitelji pčela ističu se Sveti Haralampije, koji se praznuje 10, odnosno 23. februara i Sveti Aleksije, čovek Božji, čiji je praznik 17, odnosno 30. marta.

Pčelinji zaštitnici kod Srba su Sveti Konstantin i Jelena, a u Homolju to je Sveti Prokopije, koji se proslavlja 8, odnosno 21. jula. U narodu se ime ovog sveca dovodi u vezu sa glagolom kopneti, pa otuda mnoga verovanja vezana za njegov dan. Smatra se da tog dana sve kopni – i kamen u vodi i drvo u gori. Verovalo se da će se razboleti svako ko se toga dana bude kupao, odnosno, da će venuti i kopneti. Zbog toga nije bilo dobro kupati se na taj dan. U Homolju postoji verovanje da je Sveti Prokopije bio pčelar i da se ubio od žalosti kada mu je jedne noći mečka pojela sve trmke. Zbog toga ga je Bog uzeo za sveca. Posebno ga poštuju i praznuju pčelari. Njemu u čast, razvio se običaj da se ovoga dana svaka trmka podigne, pogleda i malo podreže, odnosno, izvadi med. Med koji se izvadi ovog dana čuva se tokom čitave godine kao lek. Od ovog meda treba svako po malo da proba, da bi bio vredan kao pčela i da ga ne bi bolele oči.

U pesmama balkanskih Slovena, posebno na slovenskom Istoku, uočljiva je trodelna struktura drveta: vrh, sredina i koren. U ruskim i beloruskim pesmama u sredini ili na vrhu kosmičkog drveta mogu biti pčele. U ruskim pesmama mladoženja, na vrhu drveta je slavuj, u sredini pčele, a u korenu hermelin. U beloruskim svadbenim pesmama javor sa pčelama je srećno drvo, a u pesmama balkanskih Slovena pčele se sreću tek u alegorijski hristijanizovanim predstavama rajskog drveta. Pčele često u pesmama sibolizuju hrihšćanske vernike. U jednoj pesmi Sveta Petka pita Božju majku za muve oko rajskog drveta, a ona joj objasni da je drvo sam Gospod bog, a da su muve nekrštena deca. U pesmi iz Debra, ose pri korenu su Jevreji, a pčele pri vrhu hrišćani. U bugarskoj pesmi iznad trpeze je usred raja zlatno drvo s košnicom na vrhu. Pčele su svakako imale važno mesto i u prehrišćanskoj kulturi, tako da su se stopili različiti slojevi u motivu pčela i drugih insekata na drvetu. Pčele simbolički predstavljaju i nekrštenu decu u raju, u pesmama o snu Bogorodice ili sveca.

Med kao drevna zamena za frižider

Stari narodi dobro su poznavali osobine meda, posebno njegovo antimikrobno delovanje. Koristili su ga za dugotrajno čuvanje mesa u svežem stanju. Čuveni vojskovođa Aleksandar Makedonski je nakon smrti 323. godine pre naše ere, prenet u domovinu iz Male Azije, potopljen u med. Med je takođe bio i vrlo čest sastojak egipatskih lekova, možda i zato da bi se lakše progutali.

Gde se pčele roje, dobro je podići kuću

Pčele su u posebnom poštovanju kod našeg naroda. Brojne su legende o postanku pčela: od one da su pčele nekada bile ljudi, do one da je ona Božije biće. Mnogo je verovanja vezanih za pčele: košnica pčela ne valja da se proda, niti da se poklanja, već treba samo da se trampi za jagnje, prase ili jare; košnice ne valja brojati, jer će se manjiti; petkom ne valja ništa raditi kod pčela. Po narodnim predstavama, pčele opstaju samo kod dobrih ljudi. Tamo gde se roje pčele dobro je podići kuću, jer one osećaju koje je mesto dobro. I još mnogo drugih. Dolaskom varoe, a poslednjih godina i drugih napasnika, među pčelarima posebno je postala iznova omiljena izreka da se kokoši broje u jesen, a košnice u proleće.