Насловна ТЕМЕ ВИНОГРАД Manjak radnika pomera vreme rezidbe vinove loze

Manjak radnika pomera vreme rezidbe vinove loze

408
Close up of the hands of a Caucasian winegrower at work in an old vineyard, performs the pruning of the vine with professional scissors. Traditional agriculture.

Piše: Zorica Milosavljević

Običaji i prirodni zakoni nalažu da sredinom zime, kada se slavi zaštitnik vinogradara i vinara Sveti Trifun, 14. februar, u doba godine kada vinova loza prelazi iz dubokog u prinudno mirovanje i sa fiziološkog i biološkog aspekta, treba početi orezivanje, jer onda ona ima dovoljno vremena da obavi sve svoje funkcije i dovede do normalnog sazrevanja grožđa i berbe. Ipak, praksa poslednjih godina govori nešto drugo. U pojedinim rejonima, među kojima je Fruškogorje, u poslednje vreme rezače u vinogradima moguće je videti još u decembru. Da bi vinogradari koji imaju veće površine pod lozom, uspeli da na vreme obave taj vrlo važan posao, od kojeg mnogo toga zavisi, zalaze ranije u vinograde, nego što je to nekada bivalo. Drugi razlog je i radna snaga, koje manjka kada je reč o vinogradu. Rezidba je radnja koju mora obavljati obučen rezač, a takvih nema mnogo.

U Sremskim Karlovcima taj posao radi grupa rezača koja je „zanat ispekla“ radeći na oglednom dobru Instituta za vinogradarstvo, skupina meštana koja je njime ovladala u sopstvenim vinogradima ili u nadnici, ali i nekolicina vrsnih poznavalaca tog posla iz unutrašnjosti Srbije. Intenzivniji „uvoz“ rezača iz Srbije, kako ih lokalani vinogradari zovu, počeo je u vreme kada su devedesetih godina prošlog veka vinogradi u Karlovcima ponovo počeli da se podižu.

Pedesetdevetogodišnji Aleksandar Popović iz sela Laćisled kod Kruševca više od dve decenije reže lozu u karlovačkim vinogradima. Kaže da nema gazde kod kojeg nije rezao. Osetila je njegovu ruku loza u Kišovim, Mrđaninovim, Dulkinim, Veselinovićevim, Kurjakovim i mnogim drugim vinogradima. U Karlovce je počeo da dolazi u rezidbu kada je ostao bez posla, tačnije, kada je napustio kruševački „14. oktobar“ zbog male plate, i od tada su mu rezidba i drugi poslovi u nadnici glavno zanimanje.

Ispod – 5 se ne može rezati, jer se loza lomi

– U Karlovce dolazimo u sezonsku rezidbu, mada ima dosta vinograda i kod nas u Župi – kaže Popović. – U suštini, ovde iskoristimo prvi talas rezidbe, pa po završteku posla, vraćamo se i radimo to isto i u našem kraju, jer tamo rezidba kasnije počinje. Dolazio sam isprva sa starijima iz mog kraja, da bih posle preuzeo rukvođenje grupom. Dolazim uglavnom s trojicom ili četvoricom rezača, koliko mogu da povezem automobilom. Koliko ostajemo, zavisi od vremena. Plan je da se zadržimo do marta, kada kod nas kreće rezidba. Jednom se desilo da smo 40 dana ostali u Karlovcima i radili svaki dan bez prekida. Radimo i po kiši. Imamo kabanice i kiša i sneg nam ne smetaju. Ne može se rezati kada je temperatura ispod minus pet stepeni, jer tada se loza lomi. Krajnji rok za taj posao je početak aprila. Bitno je da ne krene vegetacija, zbog vezivanja. U principu, sve zavisi od toga kakva je godina. Lane je vegetacija ranije krenula, pa se i ranije rezalo.

Popović kaže da se ne dešava da svake godine režu kod istih vinogradara, ali ih mnogi traže.

– Potražnja je malo veća za nama, ali ne možemo da orežemo cele Karlovce – kaže ovaj vrsni rezač. – Ima i u Karlovcima rezača, oni su jeftiniji, ali su sporiji i nemaju isti učinak kao mi. Karlovčani nas traže da i preko leta dođemo u nadnicu, ali to nam se ne isplati. Osim voćnjaka u mom vlasništvu, prihvatio sam se održavanja vinograda u Župi, koji pripada manastiru Studenica, a kad to kažem, mislim na sve operacije koje zahteva vinograd u toku godine.

U Karlovcima zarađuju 4.000 dinara dnevno i dobijaju hranu, dok je u njihovom kraju nadnica nešto niža: 3.500, i uz nju ide jedan obrok. Radi se od 7 do 17 sati. Za stanovanje se snalaze. Nekada ih gazda primi na stan. Na pitanje može li od toga da se živi, Aleksandar kaže bez zadrške da može i dodaje da on od 365 dana u godini, radi 400.

– Ako se negde oseti nedostatak radne snage, onda je to vinograd. Pogotovo nema dovoljno radnika obučenih za rezidbu – ukazuje Popović. – Ima posla toliko da ne mogu da nađem ko bi mi pomogao da ga uradimo. Prinuđen sam da pravim raspored kad i kod koga ću da radim. Ko ne može da to prihvati, mora nekog drugog da angažuje.

Po njegovom mišljenju, osnovni razlog nedostatka radne snage jeste u tome što mladi ne žele time da se bave ili su se već prihvatili nekog drugog posla.

– Za rezača je važno da poznaje sistem rezidbe i da zna kad reže šta će da ostavi da rađa ove godine, ali i šta će nositi rod naredne godine – objašnjava Popović. – Nije tu bitno samo skratiti lozu, nego formirati rod za tekuću godinu i u narednom periodu. Kao mlad išao sam u rezidbu. Čak sam i u Crnoj Gori orezivao u „13. julu“, u „Navipovim“ vinogradima u Petrovaradinu, u „Rubinu“ i kroz rad i uz stručni nadzor, savladao tehniku i naučio oblike rezdbe koji se razlikuju međusobno, a takozvani karlovački je najjednostavniji.

Vinarija „Kurjak“, koju vode braća Jovan i Lazar Pavlović, jedna je od karlovačkih vinarija u čijim vinogradima Aleksandar Popović sa svojom ekipom orezuje vinograde dugi niz godina. Lazar kaže da se seća, dok je bio dete, kako je Aleksandar Popović sa drugom grupom starijih rezača rezao lozu u porodičnom vinogradu.

Rezači iz tog kraja režu u našim vinogradima više od tri decenije – kaže Pavlović. – Neki od njih tada su bili dvadesetogodišnjaci. Oni jedni na druge prenose tu veštinu. Nisu to ubogi ljudi, bave se poljoprivredom, i dolaze kod nas da iskoriste zimu kada na njihovim imanjima nema puno posla.

Svaki čokot je drugačiji

Lazar Pavlović napominje da rezidba može praktično da počne čim opadne list. Veliki kompleksi, kao što je nekadšnji Navip, taj posao su počinjali početkom decembra, kako bi mogli fizički da ga završe na vreme.

– Običaj jeste da se kreće oko Svetog Trifuna, ali u zavisnosti od zime se određuje momenat – kaže Pavlović. – Mi to radimo posle Božića, delom i zbog rezača. Oni rade za nadnicu od 7 do 17 sati. Ako dođu u decembru, ne mogu u tom intervalu da rade jer je dan kratak, već od 8 do 16, a dnevnica im je ista. Od Božića su duži dani i njihova iskorišćenost je veća, pa je i učinak maksimalan. Deo vinograda orežemo i sami. Ovaj posao zahteva posebno znanje. Nijedan čokot nije isti. Mora da se i pogleda kako čokot izgleda i odluči kako treba da se oreže. Ne može to bilo ko da radi. Za to je potrebno znanje, a znanje se plaća.

Isto kao i pre jednog veka

U prilog tome kako rezači vinove loze moraju da poseduju posebno znanje govori i tekst u 41. broju Poljoprivrednog glasnika, objavljenog pre tačno jednog veka. U njemu se navodi da „dobar rezač vinove loze mora da je potpuno vičan rezanju, da taj posao praktično do detalja poznaje, i da ga je dugo godina izvodio; mora da poznaje sorte domaće loze po izgledu čokoća i izgledu zrelih lastara; da poznaje kakvoću zemljišta na kome je vinograd zasađen, da zna starost loze koju reže, da zna prošlogodišnji način rezanja te loze itd. Pri rezidbi rezač mora da vodi računa o tome da se dobija stalno svake godine povoljna berba grožđa, a da se snaga čokota očuva. Ako se rezidba vinove loze ne obavlja pravilno, rizikuje se da se ošteti berba, pa, eventualno mnogo ošteti i upropasti i samo čokoće. Otuda rđavom rezidbom mogu da se pričine i pričinjavaju se vrlo često ogromne štete, koje se teško dadu popraviti ili se ponekad uopšte i ne mogu popraviti“. Pre stotinu godina znalo se i da je rezidba vinove loze jedan od najvažnijih i najtežih radova u vinogradarstvu: „Njome se omogućava uredna i pravilna rodnost čokoća i dobro sazrevanje ploda i loze; utiče se na povećanje rodnosti, na dobijanje grožđa boljeg kvaliteta, na trajnost ili dugovečnost samog čokoća, stvara se čokotu određen i utvrđen oblik, čokot se upućuje što prvilnijem i što sigurnijem razvijanju…“.