Насловна ТЕМЕ ВОЋЕ Ponosni svedoci vekova višestruko korisni za čoveka

Ponosni svedoci vekova višestruko korisni za čoveka

2000

Portu Pećke patrijaršije krasi šam-dud posađen još u sedmoj deceniji 13. veka. Prema predanju, u vreme formiranja manastirskog sedišta u Peći, odnosno najstarije Crkve Svetog Apostola, drvo je 1270. godine zasadio Sava II, sin Stefana Prvovenčanog, donevši ga iz provincije Šam, koja se nalazila u današnjoj Siriji. Ispod ovog duda je Arsenije Čarnojević 1690. godine s najviđenijim ljudima s Kosova i Metohije održao sabor na kome je odlučeno da srpski narod krene u veliku seobu u Vojvodinu. U novijoj istoriji, taj dud je 1957. godine proglašen za spomenik prirode i zakonom je zaštićen, te se smatra prirodnim dobrom prve kategorije.

Ne treba zaboraviti ni Karađorđev dud u Smederevu čija se starost procenjuje na preko 300 godina, koji je proglašen za spomenik prirode i znamenit lokalitet. Pod tim stablom je vođa Prvog srpskog ustanka vožd Karađorđe 8. novembra 1805. godine, u prisustvu srpskih starešina i ustanika, primio ključeve Smederevske tvrđave od turskog zapovednika grada dizdara Muharema Guše.

Dobro podnosi višak vlage i zimske temperaturne minuse

Dva stara stabla plemenite voćke svedoče o dugoj istoriji duda u Srbiji. Nekada simbol vojvođanskog sela sa višestrukom namenom plodova, dud je važio za kultnu biljku. Reč je o jedinoj voćki koja je svoj procvat u našim krajevima doživela po nalogu carice Marije Terezije. Grof Mersi u Banatu, a Marija Terezija u ostalim delovima Vojvodine zakonski su obavezali podanike da sade ovo plemenito drvo. Tako je u XVIII veku na ovim prostorima bilo čak dva miliona stabala duda. Neka su sadili i momci kada stasaju za ženidbu i na taj način svoj ravničarski kraj su branili od vetrova. Kako se koji ženio, stvarao porodicu, tako je i imanje sticao i međe postavljao, a dud se koristio i kao kamen međaš. I dan danas u atarima Vojvodine postoje stabla stara preko 200 godina koja služe za orijentaciju. I nisu bili samo orijentiri, međaši, putokazi, nego i izvor zdrave hrane, i odbrana od gladi.

– Smatralo se da se gajenjem dudova Vojvodina brani od gladi, jer je ova biljka davala sveže plodove, prerađevine, rakiju, a i pogodovala je uzgoju svilene bube, čije se larve prehranjuju lišćem belog duda. Zato je imala višestruku ekonomsku vrednost kao voćna vrsta. Ona je ujedno bila oslonac vrlo ozbiljnog dela ishrane populacije koja je živela na ovim prostorima. Biohemijski sastav duda je veoma dobar. Plod sazreva veoma rano u junu, kada još osim trešanja nema drugog voća – pojašnjava profesor dr Vladislav Ognjanov, redovni profesor na Poljoprivrednom fakultetu i rukovodilac rasadnika MAVM u Kaću.

– Dud je višestruko korisna biljka. Može se uzgajati na područjima do 300 metara nadmorske visine. Kao i većina voćnih vrsta preferira osunčane položaje. Pogoduju mu izuzetno vlažna zemljišta, a tome u prilog govori činjenica da odraslo stablno „popije“ i po 200 litara vode dnevno, što znači da je nekadašnje Panonsko more idealno za njegov uzgoj.

S obzirom da je reč o robusnoj biljci čiji korenovov sistem raste duboko i koristi vodu iz dubljih slojeva zemljišta, suša mu ne znači ništa. Rađa u svakom slučaju. On za razliku od drugih voćnih vrsta dobro podnosi višak vlage u zemljištu. Ova kontinentalna samonikla voćna vrsta može da izdrži zimske uslove i temperature ispod minus 25. Koristan je i za stabilizaciju peščara, slično bagremu – ističe naš sagovornik.

Dodaje da pažljivo treba birati mikrolokalitet i prevashodno ga treba saditi tamo gde je vlažno zemljište. A sadi se kada i svaka druga biljka, u jesen ili u rano proleće.

– Što se tiče bolesti, ova vrsta se smatra veoma otpornom. Ipak, napada ga „dudovac“, mada ga u poslednje vreme i nema. Dud ne zahteva hemijsku zaštitu i kao takav daje zdrave, netretirane plodove. Prve plodove daje dve do tri godine nakon sadnje i od tada rađa stalno. U zavisnosti od ekoloških uslova, dud može da živi bukvalno neograničeno. Razmnožavanje je moguće na više načina, uključujući i spontanim sejancima u prirodi – kaže profesor Ognjanov, naglašavajući da ga nije teško ni kalemiti.

Podloga za kalem iz semena belog duda

Kada je reč o kalemljenju, podloga se dobija setvom semena običnog belog duda u junu. Dudinje se sakupljaju, mešaju i seju u vidu mase koja podseća na džem. Izdanak bi trebalo da bude vidljiv za desetak dana od dana setve. U jesen je potrebno biljku presaditi na stalno mesto, na kojem će se za oko godinu dana kalemiti.

Kalemi se dvogodišnja podloga sa grančicom matičnog drveta. Ako se proizvodi „rodni dud“, uzima se plemka sa rodnog duda. Sa druge strane, ako se proizvodi „žalosna forma“ uzima se sa padajućeg, odnosno žalosnog duda. Posle kalemljenja, sadnice se utrapljuju da prezime. Početkom marta se pregledaju kalemovi i oni koji se nisu primili ponovo se kaleme „na zrelo“. Koso se odseče podloga i plemka, potrebno je da curi sok kako bi se spojile, spoje se, zavežu kalemarskom gumicom i stavi se vosak na plemku. Dud može veoma uspešno da se razmnožava i vegetativno, umnožavanjem zelenim i zrelim reznicama. Dobro podnosi orezivanje u vegetaciji i u mirovanju – objašnjava profesor Ognjanov za „Dobro jutro“.

Dud je izuzetno dekorativna biljka: postoje različite forme stabla, od padajućih do usko piramidalnih, kakav je primerak u Futoškom parku. U Sremskim Karlovcima se nalazi posebna vrsta Morus nigra i reč je o stablu crnog duda koje je staro preko 200 godina i zakonom je zaštićeno. To stablo više ne rađa, ali je nekada, kažu, bilo plodonosno. Ova vrsta crnog duda vodi poreklo iz Persije i Avganistana i za razliku od belog duda, karakteriše ga gušća krošnja i jači porast. Njegovi plodovi su crne boje, mnogo duži od peteljke i često krupniji nego kod belog duda.

Ukras parkova koji se lako oblikuje

Žalosni dud (Morus alba L. Pendula) je najčešće korišćena niža ukrasna biljka po parkovima srpskih gradova. Drvo je zasvedene krošnje, čije se grane poput slapova spuštaju do zemlje, visine do 5 m, a širine od 4 do 5 m. Ženska stabla donose jestive plodove. Efektno deluje na travnjaku u parkovima i vrtovima. Odlično podnosi skraćivanje na željenu visinu. Selekcije sa padajućim granama daju mogućnost maštovitog oblikovanja jednospratne ili dvospratne krune sa isprepletenim granama između dva nivoa – kaže profesor Ognjanov.

Ističe da na teritoriji Vojvodine preovladava beli dud Morus alba koji daje bele, crne i ružičaste plodove. Ova vrsta inače vodi poreklo iz Kine i istočne Azije. Stablo može dostići visinu do 20 metara, metar debljine i životni vek i do 250 godina. Krošnja ove sorte je svetla i okrugla, dok je kora svetlosiva do smeđa. Kada cveta, dud krase jajasti pupoljci, naglo zašiljeni, smeđe zelene boje i goli. Karakteriše ga često nesimetrično lišće koje poseduje srcoliko urezanu osnovu od tri do deset centimetara dužine i širine od četiri do deset centimetara.

Rasadnik MAVM u Kaću poseduje jednu od najbogatijih kolekcija duda u evropskim razmerama. Posadili su na desetine različitih selekcija, iz različitih krajeva Srbije, kao i iz Bosne, kao što je Huseinov crni dud. Za razmnožavanje koriste tehniku kalemljenja i to čine sa selekcijama plodova u tri boje – belo krem, roze boje (tradicionalno se naziva murga i daje najkrupnije i najslađe plodove) i sa tamnoljubičastim do crnim plodovima.

Sadrže antioksidanse i deluju protiv starenja

Crni dudovi se ističu visokim sadržajem antocijana, poseduju antioksidantna svojstva i deluju protiv starenja. Morus rubra, crveni dud, sazreva mesec dana kasnije, u julu ili avgustu. Ova sorta je u Evropu preneta sa istoka Sjedinjenin Američkih Država. Njegovi plodovi su tamnocrveni skoro crni, sočni i kiselo slatki.

Gorostasno stablo, nije primereno za okućnice. Ipak, kupuju ga ljudi i čak idu i u izvoz. Iz našeg rasadnika dosta stabala poslali smo u Crnu Goru. Ova voćna vrsta veoma je popularna u Bosni. Kada se povuče granica kod Save i Dunava, sve što je iznad su dudovi slatko-nakiseli, a južno su svi slatki. Razlog tome je što su u vreme turske vladavine putem veštačke selekcije, odnosno selekcije čoveka išla u pravcu slatkih plodova. To je ukus koji je dominirao i kod drugih voćnih vrsta u tom delu južno od Save i Dunava. Sa druge strane, slatko-nakiseli ukus i dan danas je prisutan u Zapadnoj i Centralnoj Evropi, a plodovi se više cene ako su takvog ukusa, izvesne količine kiseline. Zato se po ukusu razlikuju prirodne selekcije duda – kaže prof. Dr Vladislav Ognjanov.

Zaključuje da su, bez obzira na selekciju, plodovi duda i proizvodi od njega zaštitni znak Vojvodine:

Plodovi belog duda su slatki, dok crne dudinje imaju i kiselinu koja daje osvežavajući ukus. Plod sadrži oko 10 % invertnog šećera, oko 2 % slobodnih organskih kiselina (limunove i jabučne), vitamina C, sluzi, mnogo pektinskih materija i drugih korisnih sastojaka. Osušene dudinje mogu da zamene šećer i zbog toga ih melju i dodaju testu pri izradi slatkiša. Od dudinja se prave sokovi, kompoti, slatka, želei, sirupi. Koriste se i za proizvodnju čuvene vojvođanske rakije dudovače.

Kilogram bobica crnog duda stavite u pola litre vode i dodajte dve kašičice jabukovog sirćeta. Ostavite da odstoji 24 sata. Idući dan pomešajte smesu sa kilogramom smeđeg šećera ili drugim prirodnim zaslađivačem po vašoj želji (stevija, med, javorov sirup) i kuvajte do željene gustoće. Sipajte u sterilizovane boce i pijte nekoliko puta na dan razređeno sa vodom.

Da biste napravili ovaj zdrav napitak potrebno vam je samo dva minuta i tri sastojka – limun, med i dudinje. Šolju dudinja sipajte u blender, dobro izmutite, pa dodajte dve kašičice meda i sok od pola limuna. Na kraju uspite i čašu hladne vode.

Zrele, vrlo slatke i aromatične, bele ili tamnoljubičaste dudinje veličine od 1,5 do 2 cm jedu se sveže, prerađene ili osušene. Plodovi ne sazrevaju na drvetu odjednom, već tokom mesec dana, što znači da se mogu brati ili skupljati svakog dana. Obično se otresaju na prostirku raširenu pod stablom. Plodove duda moguće je zamrznuti i kasnije upotrebiti po želji. Veruje se da je čaj od dudovog lišća izuzetno lekovit protiv bolesti organa za disanje, organa za varenje i dijabetesa. Koren duda se koristi za lečenje creva, crevnih parazita, želuca, a pomaže i kod trovanja hranom, alkoholom i pečurkama. Kada se izmrvi i usitni, prah kore duda koristi se i za spoljnu upotrebu u formi melema za brže zarastanje rana, dok se uvarak od kore preporučuje kao prirodni lek protiv povišenog krvnog pritiska.

Lišće duda preporučujemo da sakupljate u proleće, dok plodove ubiremo od juna do avgusta. Dudinje se mogu jesti sveže ili u sušene, a sadrže šećere, vitamine A, B1, B2, C i K, minerale i dragocena vlakna i imaju izuzetno malo kalorija, te su pogodne za one koji vode računa o svojoj ishrani.

Beli dud koristi se i u kozmetici, te nije retko da se pronađe u sastavu mnogih preparata za izbeljivanje kože, uklanjanje mrlja i pega, jer sadrži inhibitore koji smanjuju sintezu melanina. Vredan je sastojak i u kozmetičkim preparatima protiv starenja kože, za tretman kože oko očiju, za toniranje i čišćenje lica. Njegovo blagodetno dejstvo u medicini zabeleženo je u slučajevima artritisa, očnih bolesti, slabosti organizma kao i za opuštanje nervnog sistema.

Crni dud je našao veliku primenu u narodnoj medicini. Najčešće se koristi protiv upale mokraćnih kanala, kod bolnog grla, zatim depresije, nesanice, epilepsije, vrtoglavice, ali i kod kod ugriza buba i zmija. Sveži nezreli plodovi primenjuju se protiv proliva, dok se zreli mogu koristiti kao blag laksativ. Veruje se da je sok crnog duda pogodan i za lakše iskašljavanje, ispiranje usta i grla, kao i za znojenje i podsticanje mokrenja. List ove biljke u narodu se koristi i za snižavanje i regulisanje nivoa šećera u krvi, zbog čega je čest sastojak čajnih mešavina za dijabetes.

Oko 50 grama lišća crnog duda prelijte sa pola litre ključale vode i ostavite na barem deset sati. Tokom tog perioda povremeno promešajte. Procedite i pijte tokom dana dozirano u gutljajima. Osim za dijabetičare, ovaj čaj pogodan je i za srčane bolesnike.

Crni dud u sebi sadrži i vitamin A, te se preporučuje da u toku dana popijete makar 2 dl soka ove voćke kako biste poboljšali vid i sprečili zamor očiju. Ovaj napitak se naročito preporučuje onima koji mnogo vremena provode ispred računara i drugih ekrana. Evo i recepta: na tri kilograma dudinja dodaju se dva litra vode, kao i 30 grama vinske kiseline. Dobijen rastvor je potrebno ostaviti da odstoji 24 sata, zatim procediti i kuvati zajedno sa šećerom u razmeri 1:1. Sok se kuva na tihoj vatri i potrebno je povremeno skidati penu. Po želji možete dodati jedan konzervans. Kada prokuva, potrebno je kuvati ga još 15 do 20 minuta i nakon toga nalivati u vruće flaše. Sirup razblažiti vodom i tako ga konzumirati. Ukoliko više volite svež sok od dudinja, možete ga pripremiti pomoću sokovnika, bez dodavanja šećera i to je zdravija varijanta.

Slatko od belih dudinja Oko 650 grama opranih i oceđenih dudinja preliti sa 700 ml hladne vode u koju ste prethodno rastopili jednu kesicu limuntusa. Posebno skuvajte 650 gr šećera i 250 gr vode. Čim sirup provri, ocedite dudinje iz kiselog rastvora i stavite ih u sirup da se kuvaju na jakoj vatri. Neka vri 4 do 5 minuta. Nakon toga šerpu sklonite sa vatre i “povežite je” mokrom krpom. Ostavite takvo do pola ukuvano slatko da se skroz ohladi. Nakon toga, šerpu ponovo vratite na šporet i dokuvajte na tihoj vatri. Dok se slatko kuva, šerpu povremeno blago protresite i kašikom sakupljajte penu. Proveravajte ukuvanost slatka tako što ćete izvaditi 2-3 kašike softa od slatka na tacnicu. Kada dobijete soft koji je malo ređi od meda, to je ukuvano slatko. Dok kuvate slatko, nikako sadržaj u šerpi ne mešajte kašikom niti bilo čime. Na taj način možete umesto slatka dobiti marmeladu, jer postoji mogućnost da vam voće postane kašasto.

Piše: Zorana Ljubojev