Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ PAMTIMO OKUPLJANJA: Daća tetki Milici

PAMTIMO OKUPLJANJA: Daća tetki Milici

5312

Ne znam jesmo li mi ta ekipa koja loše uvek pretvara u dobro, a suze u smeh, ali nam se to sve češće događa. Ceo jul, sestra moja mila, bliznakinja Ljubica, kuma naša draga Aleksandra, prijatelj Boro i ja planirali smo avgustovsku posetu selu. I najvećoj znamenitosti u njemu – groblju, na kojem je sahranjena vrlo važna osoba u našim životima, nadžak-tetka zvana Milica.

Piše: Zorica Dragojević

Mesecima pre toga skupljale su se pare za daću jer, jel’te, deset je godina od upokojenja, pa sve to mora biti glamurozno. Mora se ispeći najveće prase, od dvadeset i pet kila, jer u avgustu manje ne možeš naći ni za leka. Moraju se napraviti najlepše torte, iako ih tetka nije volela, poneti hektolitri rakije i piva, ponešto voća, povrća, hleba i, naravno, cigare. A, cigare, one najjeftinije, što odeća od njih smrdi danima i nijedan omekšivač i prašak ne mogu tu da pomognu.

Njoj se nosi, ona je najvažnija

Kada smo sve pripremili i brat iz sela ispekao to, već čuveno prase od 25 kila, za vojsku od petnaest ljudi, da ne računam decu, krenusmo put Ljutica, preko Divčibara. Ranom zorom, već oko šest sati, sređeni, mirišljavi ko majske ruže, šibamo Ibarskom magistralom sedamdeset na sat, jer je auto krcat i jedva imamo mesta da sedimo. Tetki se nosi i ona je u ovom trenutku najbitnija. Dva i po sata vožnje uz muziku do daske, iako je povod nazovi tužan, brzo je prošlo.

Od Divčibara prema Ljuticama, preko Tometnog polja pruža se srpska Provansa, jedan od najlepših delova naše zemlje. A onda, tu, čim se izađe iz poslednje krivine, nešto malo ispod magistralnog puta, tucanikom nekih pedesetak metara, stiže se do kuće Tomića. Na kapiji čitava familija, dočekuju nas kao da je svadba i veselje, zdravimo se, ljubimo, sve puca. Ljube i Boru i kumu, obradovali im se. Od kuće prilazi i naš rođeni brat, došao iz susednog sela s rođakom, da ispoštuje dan i običaj. Iz kola vadimo sve što treba. Ovali pečenja, hrskave korice – jedeš je očima – uredno naseckanog i poređanog, već čekaju spremni. Rodbina se rastrčala, svako je ponešto poneo.

– Nemoj da zaboravite mušemu, ni kadionicu, ni tamjan. Treba Raćo da okadi grob – viče ujna uzbuđena, rumena u licu i već otrčala ispred svih.

Mi, kao mirovna misija

Krenusmo jedno za drugim, k’o u pačjoj školi. Od kuće do groblja deli nas samo magistrala, stotinak metara prečicom. Dok smo stigli noseći cegere pretovarene hranom, došao je i ostatak porodice, onaj deo što je posvađan s ovim prvim, pa mi mu tu dođemo kao tampon zona. Stoje, gledaju mrko jedni druge, ne zdrave se. Mi kao mirovna misija, krećemo da ljubimo sve redom, opet, da tetka ne vidi podele, nije nas tako ostavila.

Snahe i sitna deca rasprostrše mušemu po grobu, krenuše da postavljaju, mi pomažemo koliko možemo, običaji su to u Srba, ne dao bog da se nešto izostavi. Kuma pali onu cigaru, muči se žena, nikako da povuče. Smrad duvanskog dima koji se širi prekriva miris tamjana što ga je brat u kadionici upalio. Mlati njome ispred naših glava, pršti briket, varnice u oči upadaju, sve junački podnosimo. Sve za tetku i tetkinu napaćenu dušu.

Iz ovala nasred groba, ispred same tetkine glave, bar gde bi trebalo da bude, viri praseća glava. Kao da nam se smeje. Nije ni deset sati, a vrućina upekla, sve se topi, piće se već ugrejalo, a mi nikako neku reč da izustimo. Za to vreme Boro, jednu, pa drugu rakiju, pa kad dođe do treće za tetkinu dušu, meni puče film.

– Dobro, bre, Boki, jes’ tetka volela da popije, al’ nije bila alkoholičar. Smanji malo – još nisam ni završila, a svi počeše da se smeju. Mislim da se i tetka na nebu smejala. Podrhtavaju stomaci i ovih međusobno posvađanih i nas, dobrih sa svima.

A, sveće gore, i gore

Boro ispi polić, kao da i nije prekoren. Kolače, naravno, nismo mogli jesti, ko da ih jede kad se čokolada istopila, a šlaga na torti više i nije bilo. I sve, po običaju naravno i nikako drugačije, čekamo da sveće izgore pa da kupimo stvari i idemo kući, jer se od vrućine ne može disati, a ne samo stajati. A sveće gore, i gore, i gore, jer je Ljubica za tetku kupila samo najkvalitetnije i najveće koje je u tom trenutku našla. Gore sveće, gorimo mi, kad u jednom trenutku stiže spas iz ujninih usta. Ujna je inače, jedna dobrodušna, bistra seljanka, ispucalih dlanova, naviklih na težački rad.

– Đeco, ajdemote da vidite kakav smo spomenik podigli ujaku – i ko po naredbi svi, s neviđenom dozom olakšanja, krenusmo.

Divi se kuma, divi se Boro, Ljubica oduševljena ne može da se nagleda. Ujna prilazi meni, unosi mi se u lice i gađa pogledom direkt u oči.

– Zooooko, a šta ti kažeš? Jel’ mi lepa slika? – pita, gledajući me pronicljivo, želeći da izazove bar nekakvu reakciju.

– Jes, ujna lepa je! Ne mož’ lepša biti. Još samo da legneš – i to je bio kraj razgovora. Ostadoh sama s ujnom, ostali se razbežaše po groblju, posakrivaše se iza spomenika, zaboraviše i na tetku i na ujaka, nasta opšti haos.

Zahvalni što nas je ponovo okupila

Snaja, ujnina, za sina joj udata, grca od smeha, ne sme svekrvu da pogleda. Muž njen, a moj brat okrenuo glavu, vidiš da se trese. Otrčaše njih dvoje, pokupiše stvari, ostaviše sveće. Što su gorele, gorele su, pusti više običaje. Ujna i ja, lagano nogu pred nogu, bez ikakvog tereta uputismo se kući. Dok smo došle, jer su njoj noge otežale od vrućine, već je sve bilo postavljeno da se ruča. Kafa skuvana, samo još da se na trenutak setimo tetke. I setismo se svih ludih događaja: i kako je pala niz stepenice kad je baba umrla, a u kući komšije zapevale, te ona pošla da izađe da u tome ne učestvuje; i kako je trčala kroz selo i pokazivala donji veš svima jer ga je prva u selu kupila, a deda je od sramote pretukao na mrtvo ime; i kako je, gledajući u moj komplet sašiven za punoletstvo, rekla „lep ti je sako, sine, deder obuci i suknju da vidim kako ti stoji“, ne provaljujući dva santima minića koji je virio ispod blejzera.

Svega smo se setili, lepog i ružnog i bili smo joj zahvalni što nas je ponovo okupila. Najedeni i napijeni, krenusmo dalje kod rodbine, greota da ih ne obiđemo, kad smo već tu. Prase smo, naravno, podelili na ravne časti, sve gurajući jedni drugima više, da neko nekoga ne ošteti. I opet u auto, i na put do najstarije tetke, koja nas je željno čekala da joj ispričamo kako joj je sestra i šta radi.

– Zdraaaavo sine, ljubi te tetka. Jeste li mi bili kod sestre, šta radi, jeste li joj dali da jede, upalili cigaru?

I, kud prvo na mene nalete, kad mi je jezik brži od pameti.

– Jesmo, tetka, i nahranili i napojili i kuma joj upalila cigaru. Dobro je tetka, baš pita kad ćeš da dođeš.

U tom trenutku osetih udarac u leđa, ni danas ne znam ko je bio akter napada, ali znam da me je kuma najjače moguće uštinula za nadlakticu da mi je masnica, čini mi se, mesec dana stajala. Nekih sat vremena trajala je naša poseta, ponovno postavljanje stola, guranje zalogaja na silu, jer tetku ne možeš odbiti, a mesta za jelo više nema. Na odlasku napuniše nam kese domaćom junećom pršutom, flašama soka od svega što je u špajzu bilo i zimnicom, iako je pakleno leto.

Dođosmo ponovo u selo, da pokupimo to što nam je ujna spremila, da se ispozdravljamo i konačno krenemo za Beograd. Kola punija nego kad smo krenuli na put. Dovoljno je mesta samo na vozačkom mestu, kuma i Ljubica nazad podigle noge na prepunjene kese, Boro sedište povukao skroz napred, ušao u šoferšajbnu. Srećom, ja sam vozač. Palim auto, kad nešto lupa po krovu, lupa kao da kamenje s neba pada. Okrećemo se levo, desno, ne vidimo ništa. U jednom trenutku nešto lupi na prozor. Pogledam, brat. Otvorim vrata, on u ruci drži Bjanku, čivavu koja vesla nogama, prestravljena od situacije u kojoj se našla.

– Jel’te, gospodo Beograđani, ’oćete li vi povesti ovo vaše pašče sa sobom? – pita Raćo, spuštajući Bjanku na zemlju.

Zgledasmo se: mi smo na nju ceo dan zaboravili. Zatvorih lagano vrata, startovah auto i od sramote ne rekosmo ništa, pobegosmo kući. Al’ bar smo običaje ispoštovali.