Насловна ТЕМЕ ПОВРЋЕ PRI KRAJU SADNJA BELOG LUKA

PRI KRAJU SADNJA BELOG LUKA

„Ти мене чувај од нокта, а ја ћу тебе од свакога зла“. Овако гласи српска народна пословица, посвећена белом луку јер, како веровање каже, он плаче када се љушти ноктима. Међу веровањима код Срба, белом луку припада почасно место. Најпознатије је оно да на њега не сме никаква нечиста сила. Можда то и није далеко од истине, ако се под нечисте силе подведу многобројне болести које ово поврће лечи. За његова лековита својства знали су и древни Египћани који су га сматрали светом биљком, те је пронађен и у гробницама фараона. Код нас се узгајају домаћи и цариградски бели лук, а јесења садња полако се приводи крају.

1463
Фото: Ј. Бајшански

Sadnja jesenjeg belog luka počinje sredinom oktobra, ukoliko vremenski uslovi to dozvole, i završava se prvim danima novembra. Za zasnivanje proizvodnje na jednom hektaru potrebno je 1.000 kilograma sadnog materijala. Uoči ovog posla sadni materijal mora se pripremiti tako što se čenovi odvajaju od glavice, a oni krupniji koriste se za sa sadnju. Ova biljka ima specifične zahteve kada se govori o uslovima uspevanja. Poznato je da reaguje na temperaturu i svetlost, a posebno je značajna njegova fotoperiodska reakcija u vodi i zemljištu.

Osim što utiče na formiranje lukovice, temperatura vazduha kod skladištenja sadnog materijala utiče i na brzinu klijanja posle sadnje, ali i na tempo rasta i izgled nadzemnog vegetativnog dela. Kod čenova čuvanim na temeperaturama višim od 20 stepeni Celzijusa, klijanje je odloženo i usporen je rast uskih listova, podseća profesor dr Žarko Ilin s Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Kako je istakao, čenovi skladišteni na 5 do 10 stepeni brzo klijaju i daju biljke s krupnim, širokim, linearnim listovima i snažnim vratom lukovice. Ukoliko se skladište na nula stepeni, klijanje se znatno odlaže. Ali, kada jednom niknu, razvijaju se snažne biljke, s krupnim listovima.

  • Optimalna temperatura za klijanje i nicanje belog luka je pet stepeni Celzijusa. Nakon sadnje čenova formira se koren. Ova faza prethodi klijanju. Optimalna temperatura za ukorenjivanje belog luka je od 5 do 10 stepeni. Koren se pojavljuje nekoliko dana posle sadnje čenova, a ubrzo potom javlja se i klica. Poželjno je čenove prilikom pripreme za sadnju neko vreme čuvati na temperaturi od 5 do 10 stepeni. Sem ovoga, veoma je značajno pre sadnje potopiti čenove u benzil-adenin, citokinin koji značajno skraćuje, odnosno prekida period mirovanja klice. U početnim fazama razvoja mlada biljka živi od rezervnih materija iz matičnog čena. Između krupnoće sadnog materijala i tempa rasta u početnim fazama formiranja listova postoji korelacija – objašnjava dr Ilin.

Prema rečima našeg sagovornika, formiranje nadzemnog vegetativnog dela i lukovice, sukcesivan je i dugotrajan proces, u kojem beli luk zahteva temperaturu od 15 do 30 stepeni, dok je idealna temperatura za rast nadzemnog vegetativnog dela od 15 do 18 stepeni. Čenovi se obrazuju za vreme dugih dana i povišenih temperatura. Temperature od približno 20 stepeni optimalne su za premeštanje asimilativa, stvorenih u procesu fotosinteze, u zatvoreni sočni list, odnosno čen. Lukovice dozrevaju na temperaturi od 25 do 30 stepeni. Važno je napomenuti da su ozime sorte otporne na niske temperature, te njihov korenov sistem podnosi i -30, a listovi -15 stepeni Celzijusa.

  • Na rast i razvoj belog luka svetlost utiče intenzitetom i trajanjem. Kada se govori o intenzitetu, ova biljka ima umerene zahteve, ali ne podnosi zasenjivanje. Reakcija biljke na dužinu dana zove se fotoperiodizam, a beli luk je biljka dugog dana.

U uslovima kratkog dana i niskih temperatura, karakterističnih za rano proleće, razvija se korenov sistem i nadzemni vegetativni deo, odnosno listovi. U uslovima dugog dana i povišenih temperatura dolazi do obrazovanja češnjeva, što je rezultat grananja stabla ili danca, zajedničkog za celu lukovicu. Tada se asimilativi premeštaju iz gornjeg asimilacionog dela u osnovu lista. U zavisnosti od temperature, fotoperiodska reakcija se modifikuje, a važno je istaći da su fotoperiodizam i termoperiodizam od značaja za uvođenje sorti belog luka sa drugih geografskih širina. Beli luk izuzetno je osetljiv na promene geografske širine – objašnjava prof. dr Žarko Ilin.

Kako smo čuli od našeg sagovornika, beli luk pripada grupi povrtarskih kultura koje slabo usvajaju vodu, ali je zato i štedljivo troše. Za to je „kriv“ morfološki izgled biljke. Naime, beli luk ima slabo razvijen korenov sistem žiličaste forme, kružno je raspoređen na pravom stablu ili dancu, zajedničkom za celu lukovicu. U oraničnom sloju zemljišta plitko je raspoređen, te se zalihe vlage brzo troše na evaporaciju, odnosno isparavanje s ravne površine zemljišta. Listovi su uski i linearni, s više ili manje voštane prevlake.

  • Ovo povrće gaji se u gustom sklopu i zbog toga značajne količine vode troši na evapotranspiraciju. Beli luk do faze formiranja lukovice zahteva vlažnost zemljišta na nivou od 70 do 80 odsto od poljskog vodnog kapaciteta, a u fazi sazrevanja od 65 do 70 odsto. Kritičan period predstavljaju faza ukorenjivanja, intenzivan porast nadzemnog vegetativnog dela, odnosno listova i lažnog stabla, kao i početak formiranja češnjeva. U našim uslovima obično je deficit vlage u zemljištu na nivou od 100 do 120mm, kaže naš sagovornik.
Foto: J. Bajšanski

U srednjem Banatu beli luk najviše se proizvodi u Mihajlovu, Kleku i Žitištu. Kako smo saznali od proizvođača, pre nekoliko godina ova povrtarska kultura doživela je pravu ekspanziju. Mnogi poljoprivredici započeli su proizvodnju, ali su i veoma brzo odustali od nje jer, kako kažu, reč je teškom poslu s velikim ulaganjima na samom početku. Porodica Granić iz Zrenjanina nasledila je u žitištanskom ataru šest hektara zemlje koju daje u arendu. Pre četiri godine njeni članovi odlučili su da sade prolećni i jesenji beli luk. Površine su postepeno povećavali, da bi sada stigli do dva katastarska jutra pod ovim usevom. Polovina površine rezervisana je za prolećni, a druga polovina za jesenji beli luk, kao i za jednu špansku autohtonu sortu ove biljke. Aleksandar Granić, diplomirani inženjer mašinstva, tokom sezone svako popodne posao u firmi menja poslom na njivi. Isto je i vikendom, kada njemu i supruzi pomažu roditelji i troje dece, koliko ko može. Početak proizvodnje belog luka ova porodica finansirala je delom vlastitim, a delom sredstvima kredita.

  • Tada smo seme i repromaterijal kupili svojim novcem. Prvo smo kupili 100 kilogarama sorte „bosut“ i posadili ga u baštama. Tako smo proizveli sadni materijal kojim smo kasnije zasnovali proizvodnju na njivi. Za nabavku polovne mehanizacije i samostalnu izradu nekih priključnih mašina koristili smo kredit. Sada imamo manji traktor, rasturivač đubriva, špartač koji smo sami napravili, plug, drljaču, podrivač i prskalicu. Od prijatelja iz Kleka pozajmljujem sejalicu, a u planu mi je da napravim i vadilicu – počinje svoju priču Aleksandar Granić.

Mnogo je posla u ovoj proizvodnji, rekao je naš sagovornik, uz napomenu da je beli luk prilično zahtevna biljka. Ipak, čitajući stručnu literaturu, konsultujući se sa stručnjacima iz PSS u Zrenjaninu, razmenjujući iskustva preko Interneta sa drugim proizvođačima iz zemlje i instranstva i učeći na sopstvenim greškama, uspeo je mnogo toga da savlada.

  • Da bi se zasnovala proizvodnja na jednom katastarskom jutru, potrebno je 400-500 kilograma sadnog materijala. A on mora da se raščeni, očisti, pripremi i obradi. Sami smo napravili mašinu za raščenjavanje i to nam mnogo pomaže, jer štedi vreme za pripremu semena. Na njivi beli luk sadimo mašinski, a u bašti ručno. U bašti uvek bude krupniji i kvalitetniji. Verovatno jer ga navodnjavamo, što je u ovim uslovima na njivama neizvodljivo. Zbog plodoreda svake godine moramo da menjamo njivu. Ova biljka traži kvalitetnu pripremu zemlje i dosta đubriva, da bi zemljište bilo rastresito. Trave uvek ima i prskanje herbicidima mora da se odradi pravovremeno. Ipak, na kraju uvek bude i okopavanja i čupanja korova. Neizostavno je i špartanje – objasnio je Granić.

Nakon vađenja, Granićevi beli luk odlažu na sušenje, odnosno sazrevanje. Vezuju ga u buntove i kače u šupu koju su prepravili za te namene. Tamo ostaje oko mesec dana. Zatim se čisti od osušene zelene mase i „brkova“. Tako pripremljenog do prodaje ga skladište u staroj kući, u kojoj ima idealne uslove. Jesenji beli luk moraju da prodaju 3-4 meseca nakon vađenja, a ukoliko ne uspeju, ostavljaju ga za sadni materijal.

  • Kupci nam najčešće dolaze po preporuci ili nas pronađu preko oglasa na Internetu. Od nedavno imamo i našu Fejzbuk stranicu „Beli luk iz srca Banata“. Javljaju nam se ljudi iz Novog Sada, Beograda, Pirota, a robu šaljemo i brzom poštom. Dosta luka prodamo i nakupcima, a oni uvek imaju ucenjivački stav. Na Kvantašu bismo mogli da dobijemo bolju cenu, ali i supruga i ja smo zaposleni, tamo se trgovina odvija noću, tako da je to neizvodljivo. Cena kilograma jesenjeg belog luka bila je 150 dinara – rekao je naš sagovornik.

Ove jeseni Aleksandar opet sadi i španski beli luk, za koji kaže da je dobar jer daje dobar prinos, aromatičan je, nema sredinu, ali ima krupne čenove. Granićevi su uspeli da proizvedu glavicu težine 190 grama. Osetljiviji je na pojavu rđe u odnosu na naše kultivare, ali dva prskanja tokom sezone rešavaju i taj problem. On za vađenje pristiže krajem maja, dok naš „bosut“ stiže u drugoj polovini jula.

Foto: J. Bajšanski

Ne voli ni sebe ni druge vrste luka

Beli luk obavezno se gaji u plodoredu i na istoj površini može se saditi svake treće ili četvrte godine. Ovo je nasigurnija i ekološki najprihvatljivija mera, kako bi se zaštitio od lukove namatode, koja zasadu može naneti velike štete. Može se reći da je ovo biljka čudne ćudi jer ne podnosi druge vrste luka, pa čak ni sama sebe. Dobri povrtarski predusevi su joj kupus, paradajz i paprika, a to mogu biti i krompir i krastavac. Takođe, dobro uspeva na njivama na kojima su bili pšenica, raž, ječam. Obično se gaji iza kultura đubrenih stajnjakom, koje ostavljaju rastresito i nezakorovljeno zemljište. Nega useva podrazumeva borbu protiv korova, navodnjavanje ukoliko ima potrebe, prihranu i žaštitu od biljnih bolesti i štetočina. Beli luk je zreo i spreman za vađenje kada lažna stabljika omekša, a nadzemni deo počne da poleže. Kod jesenje sadnje to je najčešće krajem jula. Vadi se obično po lepom i suvom vremenu, kada je zemljište umereno prosušeno. Potom se dopremi u prostor zaštićen od sunca i prostre se u tankom sloju, da bi se prosušio. Očisti se od lišća i ostatka korena i kalibriranjem priprema za prodaju. Najavažnije je u skladištu održavati vlagu vazduha manju od 70 odsto, kako bi se izbeglo nicanje korenčića i pojava površinske plesni. Najbolja održivost je u skladištu u kojem je temperatura vazduha 1-2 stepena. U ovim kontrolisanim uslovima, uz redovno provetravanje, beli luk se može čuvati čitave godine. Prinos zavisi od vremena sadnje, kvaliteta sadnog materijala, ekotipa i načina sadnje. 

Proizvođač za sledeću proizvodnu godinu mora ostaviti jednu tonu belog luka, i to mu deo koji se može ponuditi tržištu smanjuje za 20 odsto. A tržište ima svoje zaheve. Prema evropskim normama kvaliteta, „ekstra klasa“ mora imati karakterističnu boju za tip, ali i cele glavice pravilnog oblika. Luk mora biti dobro očišćen, s precizno odrezanim korenom, a čenovi moraju biti čvrsto vezani u glavici prečnika 45 milimetara. Razlika između najveće i najmanje glavice u pakovanju može biti najviše do 20mm. „Prva klasa“ podrzumeva da je glavica pretežno pravilnog oblika, čvrsto priljubljenih čenova i boje normalne za tip. Dozvoljen je nepravilan oblik zbog nenormalnog vegetativnog rasta i manje pucanje ovojnih ljuski. Najmanji prečnik lukovice je 30 mm, a dozvoljena razlika između najmanje i najveće glavice u pakovanju je 15 mm. Pucanje spoljnih ljuski, nepravilan oblik glavice, lagani natisak koji ne utiče na održivost, karakteristike su „duge klase“, u kojoj u glavici može da nedostaje ne više od tri čena.

Prvi štrajk izbio je zboh belog luka

Postojbina belog luka je srednja Azija, odakle je preko Irana stigao u Egipat, gde je smatran za svetu biljku, te je pronađen i u grobnicama faraona. A u drevnom Egiptu zabeležen je i prvi štrajk u istoriji civilizacije, upravo zbog ove biljke. Organizovali su ga robovi, jer im je beli luk izbačen iz svkodnevne ishrane. U njegova lekovita svojstva dobro su bili upućeni i antički Grci i Rimljani, čiji su sportisti pre takmičenja jeli beli luk. Pre Nove ere bio je poznat i gajen kao lekovita i začinska biljka i u Indiji i Kini. Spominje se u kineskim zapisima, starim 5.000 godina. Starorimski pisac Plinije dao je opis belog luka, uz naznaku da leči 61 bolest. Pominje se i kao sastojak u velikom broju recepata „Apicijevog kuvara“, najstarijeg kuvara sačuvanog u celosti. U ishrani ga je preporučivao i otac medicine – Hipokrat. Kroz istoriju se koristio kao lek za astmu, kod uboda škorpije, a u Srednjem veku verovalo se da leči kugu.

I danas nauka zauzima jedinstven stav da ova biljka specifičnog mirisa sadrži niz sumpornih jedinjenja koja ljudski organizam štite od oksidativnog stresa i raličitih upalnih procesa. Povoljno utiče na nivo triglicerida i holesterola u krvi, sprečava stvaranje krvnih ugrušaka, zahvaljujujući ajoenu koji sadrži. Svima je poznato da uspešno snižava krvni pritisak. Beli luk eliminiše infekcije prouzrokovane bakterijama i virusima, a ima i antimikrobno dejstvo. Zbog arome, ali i lekovitosti, potrošnja belog luka u svetu stalno raste: samo u SAD u poslednjih 15 godina porasla je tri puta. Najveća proizvodnja u ovoj zemlji skoncentrisana je u Kaliforniji. Najveći proizvođači u svetu su Kina i Indija, dok je u Evropi to Španija.

Dobro jutro broj 571 – Novembar 2019