Насловна ТЕМЕ ВОЋЕ PROJEKAT KOJI ĆE PREPORODITI SELO I SRBIJU: Zadruge nosioci novih tehnologija

PROJEKAT KOJI ĆE PREPORODITI SELO I SRBIJU: Zadruge nosioci novih tehnologija

Mожемо рећи да су, захваљујући пројекту „500 задруга у 500 села“, враћени поверење у удруживање и сам дух задругарства. У прилог томе сведочи податак да је за годину и по дана у Србији основано 500 нових задруга, док се до скоро гасило око 100 задруга годишње

489
Фото: Pixabay

Projekat Vlade Srbije po mnogo čemu predstavlja korak od istorijskog značaja za naše selo, a time i za čitavu naciju, jer smo svi svesni činjenice da, nestajanjem života na selu, nestaje i čitav jedan narod.

Voćarstvo se pokazalo kao dobar primer kako se udruživanjem u zadruge i uvođenjem novih tehnologija, prilagođenih klimatskim promenama, može pokrenuti razvoj pojedinih regija i povećati ukupan izvoz na strana tržišta.

Šta je nateralo proizvođače jabuka u Južnom Tirolu da se udruže i kako radi složena voćarska zadruga ANECOOP iz Španije?

Priču o razvoju voćarstva i politici počećemo mudrom narodnom izrekom: „Voćke u proleće razveseljavaju čoveka, u leto ga hlade, u jesen hrane, a u zimu greju“. Plodovi voća zaista imaju izuzetnu ulogu u poboljšanju ishrane, očuvanju zdravlja i lečenju mnogobrojnih bolesti. Postoje mnogobrojne metode za lečenje neuroza, ali je malo poznato da je jedna od njih – voćarstvo. Bavljenje voćarstvom ili samo šetnja u voćnjacima, naime, ima direktnog uticaja na mentalno zdravlje ljudi.

Podsetićemo i na to da je Hauan Ce još u 16. veku pre Nove ere rekao: „Misliš li godinu dana unapred, sej žito, misliš li 10 godina unapred, sadi voćke, misliš li 100 godina unapred, obrazuj narod. poseješ li žito, ubiraćeš plodove jedanput, posadiš li voćke, ubiraćeš plodove više godina, budeš li obrazovao narod, ubiraćeš plodove stalno“.

Te stare mudrosti govore nam zašto su ljudski resursi i danas jedan od najvažnijih faktora ukupnog razvoja, pa i razvoja našeg voćarstva i zašto bi u njih trebalo ulagati. Sticanje i prenošenje znanja osnovni je i najvažniji pokretač razvoja poljoprivrede. Prioritet u razvoju Srbije treba da budu ulaganja u obrazovanje i nauku koji će biti pokretači uvođenja novih tehnologija u poljoprivredi.

Voćarstvo se pokazalo kao dobar primer kako se udruživanjem u zadruge i uvođenjem novih tehnologija, prilagođenih klimatskim promenama, može pokrenuti razvoj pojedinih regija i povećati ukupan izvoz na strana tržišta. Reč je, dakle, o znanju i o udruživanju kao pokretačkim snagama razvoja zemlje.

Foto: Z. Keserović

Fruškogorski model razvoja

Voćarstvo je odličan model razvoja nerazvijenih područja Srbije, a rešavanjem ekonomskih, rešavaju se i socijalni i demografski problemi. Fruška gora je za to dobar primer. Zahvaljujući podizanju savremenih zasada voća, mladi ljudi ostaju na prostorima ove vojvođanske planine, jer imaju gde i šta da rade, oni se usavršavaju, upisuju fakultete. Samo iz okoline Vrdnika u poslednjih 10 do 12 godina završilo je ili još studira poljoprivredu preko 15 studenata. Naši studenti, takođe, kao ambasadori svoje države, šire voćarstvo, ne samo po celoj Srbiji, nego i  po svetu. Ima ih u Australiji, Severnom Kavkazu, Severnoj Africi… I dalje vlada velika potražnja za dobrim inženjerima.

Naši stručnjaci i naša nauka imaju velike zasluge za to što se u strukturi izvoza agrarnih proizvoda iz Srbije u 2018. godini voće i povrće, sa 23 odsto učešća, nalazi na prvom mestu. Na drugom mestu sa 19 odsto su žitarice i prerađevine od žita. Takođe, 2017. godine, u strukturi izvoza poljoprivrednih proizvoda grupa voće i povrće bila je ubedljivo na vodećoj poziciji sa 27,9 odsto učešća, na drugom mestu bile su žitarice sa 18,3 odsto, ali je i u ukupnom uvozu poljoprivrednih proizvoda  voće i povrće takođe prednjačilo sa 19,1 odsto.

Prošle godine smo tako od izvoza voća zaradili 618 miliona dolara, 2017. oko 680 miliona dolara, a 2016. godine oko 625 miliona dolara. Sveže voće se u proseku izvozilo s cenom od 0,89 dolara po kilogramu, a pripremljeno voće dostizalo je prosečno 1,82 dolara po kilogramu, što govori o tome da moramo više ići na izvoz finalnih proizvoda veće vrednosti. Među 10 najzastupljenijih izvoznih poljoprivrednih proizvoda u 2017. godini bile su tri voćne vrste – malina na 3. mestu, s izvozom vrednim 233,2 miliona dolara, jabuka na 4. mestu sa 122,4 miliona dolara i smrznuta višnja na 8. mestu, s izvozom vrednim 59,2 miliona dolara. I u 2018. godini među 12 vodećih izvoznih proizvoda nalaze se četiri voćne vrste: malina, jabuka, višnja i breskva.

Za ekspanziju voćarstva u Srbiji u prethodnoj deceniji besumnje je zaslužno znanje. Bitni zamajci ovog razvoja, međutim, svakako su i udruživanje u zadruge, kao i podsticajne mere države za uvođenje novih tehnologija, prilagođenih klimatskim promenama. Po znanje smo išli u najrazvijenije voćarske regije Evrope i sveta, ali smo ga i širili na stručnim predavanjima, savetovanjima, oglednim poljima i u voćnjacima širom Srbije. Sada smo svedoci sve većeg uticaja Programa ravnomernog regionalnog razvoja kroz revitalizaciju zadrugarstva u Srbiji, popularno nazvanog „500 zadruga u 500 sela“, koji je usvojila Vlada Republike Srbije. Ovo je, po mom viđenju, s ekonomske, socijalne i demografske strane, jedan od najboljih projekata u razvoju poljoprivrede u Srbiji. Veoma je važno da preko Zadruga ulaze nove tehnologije, pogotovu u radno intenzivne grane poljoprivrede kakve su voćarstvo, povrtarstvo, pčelarstvo, lekovito i aromatično bilje, intenzivno stočarstvo…

Već dve godine Program sprovodi kabinet ministra Milana Krkobabića, prema inicijalnoj ideji Odbora za selo Srpske akedemije nauka i umetnosti s predsednikom akademikom Draganom Škorićem, a uz velike napore i zadružnih saveza Vojvodine na čelu s predsednikom Radislavom Jovanovim i Srbije s predsednikom Nikolom Mihailovićem, uz učešće eminentnih naučnih radnika. Tako se proizvođačima otvara put do znanja, podstiče njihovo udruživanje u zadruge i pomaže uvođenje savremenih tehnologija, kako bismo povećali konkurentnost na domaćem i stranom tržištu. Imajući u vidu trenutak u kome se sve odvija, sve veće migracije seoskog stanovništva u gradove, napuštanje porodičnih imanja i posledično odumiranje sela, ovaj projekat po mnogo čemu predstavlja korak od istorijskog značaja za naše selo, a time i za čitavu naciju, jer smo svi svesni činjenice da nestajanjem života na selu, nestaje i čitav jedan narod. Već prva godina pokazala je da se radi o vanstranačkom projektu koji su bezrezervno podržale i nauka i struka: Srpska akademija nauka i umetnosti, profesori poljoprivrednih fakulteta, ali i zadružni savezi Srbije i Vojvodine i mediji.

Možemo reći da su, zahvaljujući projektu „500 zadruga u 500 sela“, vraćeni poverenje u udruživanje i sam duh zadrugarstva. U prilog tome svedoči podatak da je za godinu i po dana u Srbiji osnovano 500 novih zadruga, dok se do skoro gasilo oko 100 zadruga godišnje

I načelnik u Ministarstvu za regionalni razvoj dr Siniša Perić govori o dobrim dosdadašnjim rezultatima Programa. Od 2017. do 2019. godine, kako ističe, podsticajima su obuhvaćene 94 zadruge: 47 novoformiranih, 45 starih i dve složene. Zadruge koje su dobile podsticajna sredstva imaju 1.720 zadrugara, 585 stalno zaposlenih i 400 sezonskih radnika, kao i 3.413 kooperanata. Samo za ove zadruge vezana je egzistencija 6.118 radnika i višestruko većeg broja članova njihovih porodica.

Udruživanje voćara može da posluži kao primer za obnovu zadrugarstva u Republici Srbiji. Voćarstvo se pokazalo dobrim modelom razvoja nerazvijenih područja, gde se rešavanjem ekonomskih, rešavaju i socijalni i demografski problemi, sve izraženiji u selima. Proizvodnjom voća ostvaruje se 10 do 20 puta veća vrednost proizvodnje nego kod nekih ratarskih kultura, zapošljava se oko 20 puta više radne snage po hektaru nego pri gajenju pšenice. Pored toga, angažovanje niza pratećih delatnosti, vezanih za voćarsku proizvodnju, prilično je veliko. Voćarstvo je pokrenulo i druge grane poljoprivrede.

Zadruge u Vojvodini, ali i u celoj Srbiji, sve više menjaju strukturu poljoprivrede i okreću se radno intezivnoj proizvodnji: voćarstvu, povrtarstvu, pčelarstvu, lekovitom i aromatičnom bilju, vinogradrastvu i preradi. Imajući u vidu da 75 odsto poljoprivrednih gazdinstava ima do pet hektara zemljišta, logično je da se treba okrenuti intenzivnoj biljnoj i stočarskoj proizvodnji.

Može se reći da voćari prednjače u udruživanju i daju dobar primer ostalim delatnostima kako se zadrugama može doći do povoljnije nabavke repromaterijala, efikasnijeg nastupa na postojećim i lakšeg osvajanja novih tržišta, uz lakše rešavanje problema s kojima se savremeni proizvođači susreću. Od 72 zadruge koje su prošle godine dobile sredstva iz Programa, čak 21 je voćarska, a njih 10 bavi se višom fazom prerade (proizvodnja rakije, vina, proizvodnja sokova, pekmeza, čipsa od jabuke i jabukovog sirćeta i slično). 

Jedine dve složene zadruge u Srbiji koje su prošle godine dobile sredstva iz Programa takođe su voćarske. U Slankamenu, udružile su se tri zadruge, obrazujući tako Složenu voćarsku zadrugu “Složni voćari”. Druga je zadruga “Naši voćari” iz Požege, s osnivačima iz Vranjske Banje, Kragujevca, Velike Plane, Petrovca na Mlavi i Arilja. Osnovna delatnost je prerada i plasman voća.

Iskustvo iz sveta govori o tome da složene zadruge igraju veoma važnu ulogu u razvoju poljoprivrede i privrede. Pravi primer za to je Južnotirolska asocijacija AGRIOS – Radna grupa za integralnu proizvodnju voća u Južnom Tirolu, čiji je cilj proizvodnja, održivost i komercijalizacija južnotirolskog voćarstva, uz očuvanje životne sredine i ljudskog zdravlja. Članovi AGRIOS-a su Južnotirolska savetodavna služba, VOG – Asocijacija južnotirolskih voćarskih kooperativa, VIP – Asocijacija kooperativa doline Venosta, Frutunon South Tyrol, FOS – Asocijacija za podršku aukcijskoj prodaji voća u Južnom Tirolu, Asocijacija južnotirolskih farmera, Asocijacija južnotirolskih mladih farmera, Udruženje direktnih proizvođača, Asocijacija poljoprivrednih škola i VOG Products. Osim toga, Nacionalni komitet za integralnu proizvodnju pri Ministarstvu poljoprivrede objavljuje nacionalne smernice za integralnu proizvodnju.

Foto: Z. Keserović

Šta je nateralo proizvođače jabuke u Južnom Tirolu da se udruže? Do 80-ih godina prošlog veka cena jabuke u Južnom Tirolu bila je oko 1 evro, pa oko 99 eurocnti, da bi krajem prošlog veka pala na oko 50 eurocenti, a u poslednjih nekoliko godina na oko 40 eurocenti. Proizvođači su imali dva načina da održe prihod po hektaru: da povećaju prinos po jedinici površine, ili da se udruže u zadruge i smanje troškove proizvodnje. Udruživanjem su sačuvali prihod po hektaru, od oko 22.700 evra, s uračunatom inflacijom. Ovaj prihod krajem 80-ih godina prošlog veka bio je 26.700 evra, dok je krajem prošlog veka iznosio oko 20.000 evra. Centralnu ulogu u očuvanju prihoda imalo je organizovanje proizvođača u zadruge, preko kojih su u ovu granu privrede ulazile najsavremenije tehnologije. U Južnom Tirolu ima oko 18.500ha pod jabukom i proizvedu oko milion tona jabuke. Prosečno gazdinstvo je 2,5ha. Preko 8.000 proizvođača (uglavnom porodičnih gazdinstava), što čini preko 95 odsto proizvođača, jesu članovi zadruga. Ovaj način udruživanja omogućio je da se brže uvedu nove tehnologije, da bude uključen javni privatni sektor, kao i visok nivo kooperativnosti i integracija malih proizvođač, kako bi se povećale produktivnost i profitabilnost.

Slična ovoj je i složena zadruga ANECOOP iz Španije, osnovana 1975, koju čini 68 osnovnih zadruga i preduzeća. Ova zadruga okuplja preko 27.000 poljoprivrednika i ima predstavništva u pet španskih i devet inostranih gradova. Ciljevi ove složene zadruge su izvozno orijentisana proizvodnja, podizanje kvaliteta proizvodnje i unapređenje sistema distribucije. Svi članovi imaju obavezu da najmanje 40 odsto proizvodnje prodaju preko ANECOOP-a, a u praksi to iznosi i preko 70 odsto – čime zadruga još nije zadovoljna. Samo u Španiji u proizvodnoj godini 2015-2016. ostvarili su promet u vrednosti od 802 miliona evra, što čini preko 35 odsto ukupnog našeg poljoprivrednog izvoza.

Ovi primeri pokazuju koja je prednost složenih voćarskih zadruga i u zajedničkoj nabavci ili proizvodnji kvalitetnih sadnica, u uvođenju novih tehnologija i standardizovanju tehnologije proizvodnje, korišćenju zajedničke mehanizacije i stručne zaštite voća, korišćenju zadružne hladnjače za skladištenje. Prednosti su brojne i kad je u pitanju čuvanje voća, sortiranje, pakovanje i distribucija proizvoda, zajednička prodaja na domaćem i inostranom tržištu, brendiranje proizvoda i razne marketinške usluge, ali i prerada proizvoda zajednička putovanja po razvijenijim voćarskim regijama Evrope u cilju sticanja novih informacija i znanja.

Tradicija za ugled

 Prve zadruge u Srbiji nastale su upravo na prostorima Vojvodine –   zadruga u Bačkom Petrovcu, na primer, osnovana je pre čak 170 godina – i na svom putu prošle su kroz mnoge sjajne i trnovite faze. Predstavljale su okosnicu privrede, efikasan način za nastup na tržištu i razmenu i izvoz dobara, ali su bile i osporavane. Zadružna imovina je nekada bila oduzimana, a svedoci smo da se poslednjih 50 godina u zadruge gotovo ništa nije ulagalo. A o tome kako su nekada radile, neka svedoči jedna vest iz Politike, objavljena 7. oktobra 1932. godine.

„Jedna od najnaprednijih zadruga u našoj zemlji“, pisala je tada Politika, „svakako je Voćarska zadruga u Kačulicama. Ona je ove godine pripremila materijal za izvoz oko 500 vagona šljiva, ali se, usled rđave godine, nije mogla izvesti tolika količina. Do sada je izvezeno u Nemačku 60 vagona sirovih šljiva, a Savezu zemljoradničkih zadruga prodato je 40 vagona. Zadruga ima za izvoz još 100 vagona sirovih i 6 vagona suvih šljiva. Pord svega, u svom podrumu Zadruga ima veću količinu rakije za prodaju. Voće koje ona izvozi i prodaje, brižljivo se pakuje pa čak ima i svoju zaštitnu marku, zato nailazi na vrlo dobru prođu.“

Ovaj tekst može da posluži mnogima da razmisle šta se desilo sa zadrugarstvom Srbije ako se pre 87 godina ovako radilo.

Prepoznat značaj udruživanja

Zadatak projekta “500 zadruga u 500 sela” i svih nas koji smo u njegovom sprovođenju, jeste da vratimo veru srpskog seljaka u udruživanje, da predstavimo novi koncept – moderan, evropski i svetski – po kome mali proivođači sa svog sitnog, iscepkanog poseda udružuju svoje proizvode, a ne zemlju, i zajedno nastupaju na tržištu, praveći tako od svog poljoprivrednog proizvoda robni proizvod. Srbija je prepoznala značaj udruživanja naših seljaka kao jedini put do boljeg života na selu i time opstanka čitavog sela. Naša država načinila je ovaj istorijski korak tako što je, prvi put posle gotovo pola veka, rešila da konkretno, bespovratnim finansijskim sredstvima, pomogne zadrugarstvo i pruži impuls udruživanju u Srbiji.

Prof. dr Z. Keserović

Dobro jutro broj 571 – Novembar 2019.