ŠTA KO PIJE: Uzo

Kao jedan od mediteranskih naroda, Grci mogu da se pohvale svojom proizvodnjom vina i žestokih pića. Piće koje predstavlja prvu asocijaciju na Grčku je rakija pod imenom uzo i važi za njeno nacionalno piće. Uzo je tipičan za područje Grčke i Kipra, i kao takav ne proizvodi se više nigde, iako druge zemlje imaju svoje varijante, ali pod drugim imenima. Godine 2006. Grčka je zaštitila pravo na oznaku „uzo“ i Evropska unija ga priznaje kao tipičan grčki nacionalni proizvod i pod tim imenom ne može da ga proizvodi nijedna druga država osim Grčke i Kipra.

Istorija ovog pića nije u potpunosti poznata. Preteča je tsipouro, kod nekih istočnih naroda poznat kao raki, piće koje se konzumiralo još za vreme Vizantijskog, a i kasnije u Osmanlijskom carstvu. Veruje se da potiče iz starogrčkih vremena i da je na ostrvu Lezbos prvi put proizveden. Njegov nastanak vezan je za grupu monaha sa Svete gore, koji su još u 14. veku u tradicionalno dobijenu rakiju umešali ulje anisa. Novonastalo piće je svojim izgledom bilo kao obična rakija, ali pomešano s vodom ili ledom poprimilo bi mlečnobelu boju. Početkom 19. veka, posle rata za nezavisnost, na ostrvu Lezbos je započeta masovna proizvodnja uza, a meštani i danas tvrde da su oni zaslužni za otkriće ovog napitka. Tada se izvozio u Italiju i Francusku, a od 1932. godine za njegovu destilaciju se koriste bakarni kazani.

Karakteristično je da u svakom gradu, ali i selu u Grčkoj postoji uzerija – specijalizovana radnja za prodaju uza, koja je istovremeno i kafić gde su svi dobrodošli da ga probaju. Njegov ukus u velikoj meri zavisi od proizvođača, jer „recept“ za pravljenje varira od porodice do porodice, tj. od destilerije do destilerije, a u Grčkoj ima čak 7.000 licenciranih proizvođača. Najčešće se služi kao aperitiv, ali se pije i za vreme jela.

Pravi se preciznom kombinacijom grožda, trava i bobica. Neke destilerije sve sastojke stave u jutane vreće i bace ih u more, da bi im poboljšali ukus. U destilovano piće od grožđa dodaju se anis, korijander, karanfilić, slatki korenovi i menta koji mu daju osoben ukus. Ovakva mešavina kuva se u bakarnom kazanu. Na kraju procesa dodaju se voda i šećer. Zatim se hladi i stoji nekoliko meseci da bi se razblažio na jačinu od oko 40 odsto, a propisani minimum je 37,5 odsto. Za razliku od drugih grčkih pića, uzo se ne fermentiše, niti se višestruko destilira. Po ukusu je sličan francuskom pastisu, italijanskoj sambuki i turskoj rakiji, ali je nešto slađi i mekši.
Najveći proizvođač uza je na ostrvu Lezbos. Tajna je u potapanju vreća s bobicama suvog grožđa u more, a one se kasnije koriste u proizvodnji. Klima na ovom ostrvu povoljno utiče na kvalitet anisa koji određuje ukus i aromu ove žestine. Destilerija „Varvazanis“, koja se nalazi u gradu Plomari na jugoistoku ostrva, važi za jedan od najboljih brendova.

Uglavnom se poslužuje s ledom ili vodom, a nekad samo dobro rashlađen. Pije se u malim čašama uz meze – salatu, meso, hobotnicu, pržene tikvice, povrće, slane sardele, slatkiše, ćevape, sir, svežu ribu… Ako se razblaži vodom ili ledom, dobija mlečnobelu boju i naročito blag ukus. Razlog za to su ulja anisa koja su rastvorena u alkoholu, ali smanjenjem njegovog sadržaja ona prelaze u beličaste kristale koji su neprozirni i zamućuju ovu mešavinu.
Istorija i upotreba anisa

U Evropi do početka 19. veka, pomalo se koristio kao medicinska biljka i za aromatizovanje kolača u poslastičarstvu, kao i u nekim likerima. Naročito se konzumirao u Španiji, preventivno izjutra protiv stomačnih oboljenja, pod imenom aneson. U Italiji najpoznatiji liker na osnovi anisa je sambuka, u Francuskoj pernod, u Makedoniji mastika, u Turskoj raki, a u Siriji i Libanu arak. Kod nas je poznata aniseta, rakija sa semenom anisa.

Ova biljka (Pimpinella anisum L.) sadrži 1,5 do 5 odsto etarskog ulja, oko 10 odsto masnog ulja, 20 odsto belančevina i šećera. Anisovo ulje (Oleum anisi) dobija se destilacijom pomoću vodene pare iz samlevenih zrelih plodova. Ovo ulje ima 80 do 90 odsto anetola, koji mu daje sladak ukus i prijatan, blag miris. Anis i njegovo ulje imaju raznovrsnu upotrebu: u izradi medikamenata, zubnih pasti, u konditorskoj i prehrambenoj industriji, naročito za proizvodnju – aromatizovanje raznih alkoholnih pića. Pod nazivom anason gaji se i u Južnoj Srbiji.

U kulinarstvu se upotrebljava kao začin za kolače i razne vrste hleba, te su poznati anisovi kolačići, perece, kifle, hleb itd. Zvezdasti ili kineski anis (Illicum anisatum) deluje kao sedativ, te pomaže u slučaju nesanice i depresije otklanjajući loše misli i osećanja.

razvojnifv.png

RAZNO

Salata od čičoke

Priprema se od 3-4 čičoke, dve šargarepe, jednog praziluka, a dodaju se morska so, maslinovo ulje i jabukovo sirće. Skuvajte

Kako i čime da uklonite dosadne puževe iz povrtnjaka

U zaštićenom prostoru salatom se hrane i štetni insekti ali i puževi. Najčešći su puževi golaći. Telo im je izduženo

Jeste li znali da je korijander čistač otrova i teških metala?

Korijander (Coriandrum sativum) je biljka neobičnog izgleda i još neobičnijeg mirisa koji podseća na trag ozloglašene smrdibube. Kod nas se

Strateški proizvod traži strateške poteze

OBLAČINSKA VIŠNJA NAŠA IZVOZNA UZDANICA Oblačinska višnja je strateški poljoprivredni proizvod i privredno veoma značajna za našu zemlju. Poslednjih godina

Tatlije – jednostavne, a mirišu na bakin zagrljaj

U vremena kada je jelo više zavisilo od umešnosti domaćice nego od sastojaka (jer mnogo  toga nije ni bilo), kolači

Sve što treba da znate o uzgoju salate: temperatura, đubrenje i najbolji predusevi

Salata je biljka dugog dana, ne zahteva veliku toplotu. Klija pri minimalnoj temperaturi od 2-3 ºS, a optimalna je 18