Насловна ТЕМЕ ГЉИВЕ Zli gosti pošast za domaće biljke

Zli gosti pošast za domaće biljke

АЛОХТОНЕ „УВЕЗЕНЕ“ ИНВАЗИВНЕ ГЉИВЕ

1057

Strane invazivne vrste koje uništavaju staništa domaćih biljaka predstavljaju drugi najznačajniji uzrok gubitka biološke raznovrsnosti u svetu.

Procenjuje se da i do 10 odsto od oko 300.000 u svetu poznatih vrsta viših biljaka može postati invazivno, unošenjem u nove ekosisteme.

Strane invazivne vrste danas postaju sve veći ekološki i socio-ekonomski problem u svetu. Ove vrste imaju izrazito negativan uticaj u prirodi, dovodeći do poremećaja prirodne ravnoteže u mnogim ekosistemima, usled čega se brojne autohtone vrste mogu naći u opasnosti od izumiranja.

Šta su to strane invazivne vrste? 

Strana (alohtona, nenativna, nezavičajna, egzotična, introdukovana, unesena) biljna je vrsta koja prirodno ne živi na određenom području, nego je u njega dospela ili može dospeti tako što ju je čovek uneo namerno ili nenamerno. Ukoliko naseljavanje strane vrste negativno utiče na biološku raznovrsnost, zdravlje ljudi ili pričinjava ekonomsku štetu na području na koje je unesena, tada tu vrstu smatramo invazivnom. Pripadaju svim većim taksonomskim grupama i obuhvataju viruse, gljive, alge, mahovine, paprati, više biljke, beskičmenjake, ribe, vodozemce, gmizavce, ptice i sisare. Unutar svih ovih grupa nalaze se brojne vrste koje imaju potencijal da postanu invazivne u nekom ekosistemu i negativno utiču na autohtoni biodiverzitet. Uz uništenje staništa, strane invazivne vrste predstavljaju drugi najznačajniji uzrok gubitka biološke raznovrsnosti u svetu. Procenjuje se da i do 10 odsto od oko 300.000 u svetu poznatih vrsta viših biljaka može postati invazivno unošenjem u nove ekosisteme.

Opasnost  za ekonomiju, ekologiju i zdravlje

Iako je problem invazivnih vrsta postojao i ranije, praktično od kada postoje migracije ljudi, trgovina i transport, ovaj je problem postao posebno izražen u dvadesetom i dvadeset prvom veku. Posledica je ubrzanog rasta i širenja trgovine, transporta i putovanja, a ono što je nužno sledilo jeste širenje mnogih vrsta širom planete i snažan rast broja vrsta unesenih u nove regije.

Uz uništenje staništa, strane invazivne vrste predstavljaju drugi najznačajniji uzrok gubitka biološke raznovrsnosti u svetu. Ekološki uticaj ovih vrsta ispoljava se na najrazličitije načine. Tako, na primer, strane invazivne biljne vrste oduzimaju prostor zavičajnim vrstama biljaka, koriste vodu i hranljive materije, menjaju uslove u staništu, kao i strukturu i sastav zajednica, izlučuju jedinjenja koja negativno utiču na rast i razvoj drugih biljaka, te se ukrštaju s autohtonim vrstama.

Pored ekoloških, strane invazivne vrste uzrokuju i značajne ekonomske štete. Procenjuje se da invazivne vrste godišnje koštaju svetske ekonomije stotine milijardi dolara, a prema nekim procenama ta vrednost je i veća i iznosi i do 5% vrednosti globalne ekonomije. Značajan broj ovih vrsta takođe može negativno uticati na ljudsko zdravlje, poput biljke ambrozije, čiji je polen izraziti alergen.

Crna, bela i siva lista

Kako bi se procenila invazivnost neke strane vrste, a time i njeni, potencijalno negativni efekti na određenom području, sprovode se postupci procene rizika. Pri tome se, u zavisnosti od rezultata procene rizika invazivnosti, vrste smeštaju u određene kategorije, odnosno na crnu ili belu listu. Crna lista je popis invazivnih stranih vrsta koje izazivaju zabrinutost jer su na određenoj teritoriji, za koji se procena sprovodi, dokazano invazivne ili bi u slučaju unošenja mogle prouzrokovati probleme i štetu.

Za razliku od crne liste, bela lista je spisak stranih vrsta čije unošenje u prirodu ne predstavlja ekološki rizik za određeno područje, te bi njihovo stavljanje na tržište, uzgoj u kontrolisanim uslovima ili uvođenje u prirodu bilo moguće pod određenim uslovima, ali se ne podstiče njihovo nekontrolisano puštanje u prirodu.

Ukoliko se za neku vrstu ne može sa sigurnošću proceniti da li predstavlja opasnost ona može biti stavljena i na sivu listu koja uključuje vrste o čijem uticaju na životnu sredinu još nema dovoljno podataka ili je taj uticaj ograničen. Pored toga, nekada se upotrebljava i pojam „Watch list “. To je lista stranih vrsta koje bi u skoroj budućnosti mogle kolonizovati određeno područje (npr. vrste koje su prisutne u susednim područjima/državama).

Brana za osvajače teritorija

Kontrola invazivnih vrsta i ublažavanje njihovog uticaja na autohtone vrste i staništa predstavlja danas jedan od najznačajnijih izazova zaštite prirode. Osim u situacijama malih i izolovanih područja, stranu invazivnu vrstu kada se proširi praktično je nemoguće ukloniti iz staništa. Zbog toga je važno rano otkrivanje prisustva potencijalno invazivnih vrsta i sprovođenje brzih mera njihove kontrole i uklanjanja. Potpuno uklanjanje invazivnih vrsta moguće je jedino ukoliko se otkriju brzo, dok su njihove populacije minimalne, a najefikasniji način borbe protiv invazivnih vrsta je sprečiti ih da se prošire na neku teritoriju.

Strategija za kontrolu invazivnih vrsta uključuje:

–  sprečavanje ulaska potencijalno invazivnih vrsta,

– istrebljivanje potencijalnih invazivnih vrsta neposredno nakon invazije,

– biološku kontrolu,

– hemijsku kontrolu i

– mehaničku kontrolu.

Baš kao i ostali organizmi i gljive su poznate kao osvajači teritorija, ali njihov uticaj na eko sistem još uvek nije utvrđen kao kritičan, bar ne u Srbiji. Pritom je reč o makro gljivama, ne o fitopatogenima, čija je pogubnost po domaće vrste dokazana.

Nekom grubom podelom alohtone gljive u Srbiji možemo podeliti na: saprobne gljive koje u Srbiju dolaze u zemlji za cveće i rasadnike, mediteranske gljive koje se šire prirodnim putem procesom globalnog zagrevanja, simbiontske gljive koje svetom putuju kao micelija na korenju drveća i drugih biljaka, došljaci sa drugih kontinenata nepoznatog kanala introdukcije.

Saksijske gljive

Najpoznatiji predstavnici prve grupe su tzv saksijske gljive iz roda Leucocoprinus. To  je rod gljiva u okviru familije Agaricaceae i deo je grupe gljiva u koje spadaju i rodovi Leucoagaricus, Lepiota, Cystolepiota, Macrolepiota i Chlorophyllum, a obuhvaćeni su zajedničkim nazivom lepiotidne gljive. Odlike roda su: šuplja, vlaknasta drška koja pri bazi prelazi u bulbu da bi se zatim naglo suzila, nežna i nepostojana drška, saprobski način života. Predstavnik roda je Leucocoprinus cepistipes.

Uglavnom su to gljive tropskih krajeva ali su, zahvaljujući saprobskom načinu života, uspele da nasele stanove i kuće širom planete tako što dospevaju u saksije sa cvećem i plastenike zajedno sa zemljom koja se koristi kao podloga. Takođe su poznati kao uzgojna kultura mrava tkača (Acromyrmex i Atta) koji kultivišu gljive iz ovog roda, đubreći miceliju sažvakanim lišćem i drugom biljnom materijom. Mravi tkači dovlače u svoje mravinjake otrovno lišće kojim se hrane gljive da bi, nakon što gljive s njime završe, ono postalo jestivo za mrave.

Leucocoprinus birnbaumi je možda najpoznatija gljiva iz ovog zanimljivog roda. Gljiva je potpuno žute boje, prekrivena sitnim žutim ljuspama, do 6cm, žućkastog mesa bez osobitog mirisa i ukusa. Iako se vodi kao vrsta nepoznate jestivosti u SAD su zabeleženi slučajevi trovanja ovom gljivom. U Srbiju povremeno zaluta, pa svojom lepom pojavom dodatno ukrasi neku saksiju sa cvećem.

Leucocoprinus Cretaceus

Leucocoprinus cretaceus je gljiva bele boje, prekrivena beličasti ljuspama, do 10cm, meso beličasto bez osobenog mirisa i gorkog ukusa, može se naći po saksijama i plastenicima na dobro nađubrenom zemljištu.

Leucocoprinus brebissonii

Leucocoprinus brebissonii je sitna, nežna gljiva beličaste boje, promera do 2cm. Prsten je nežan i nestalan, šešir beličast s tamnosmeđim pečatom u sredini, prekriven sitnim ljuspicama. Meso je beličasto, neodređenog mirisa i ukusa. Toksičnost ove gljive je potvrđena.

Rod se sastoji od približno 40 vrsta i svaka od njih se, zahvaljujući specifičnom načinu života, može pre ili kasnije naći u nekom od domaćinstava u Srbiji.

Mediteranske gljive

Saproamanita vittadinii – Vitadinijeva pupavka, livadska pupavka – jedina je poznata pupavka u Srbiji koja raste po livadama. Izgledom veoma podseća na livadskog šampinjona, ali se od njega razlikuje po belim listićima i površinom plodnog tela koje je prekriveno sitnim ljuspicama. Iz godine u godinu gljivari iz Srbije pronalaze sve više primeraka ove gljive koja se u literaturi vodi kao mediteranska vrsta.

Amanita vittadinii

Sunčanica sa crnom grbom

Macrolepiota phaeodisca je sunčanica sa šeširom prečnika 4 do 8 cm. U početku je tamnosmeđ, a kako ljuspice pucaju, klobuk postaje beličast. Na centralnom delu se nalazi krupna, tamnosmeđa do crna grba, po kojoj je gljiva i nazvana. Ljuspice  su joj nepravilno koncentrično raspoređene. Pružaju se preko ivice klobuka s kojeg vise u obliku krpica. Prsten joj je prost, nežan, prilepljen uz dršku. Po dostupnoj literaturi plodonosi u nasadima borova uz morsku obalu na peskovitoj podlozi, ali je u Srbiji zabeležena na više vrsta tla, od rečnog mulja, livade pa do nađubrenih, zapuštenih njiva. Većinom su nalažene u lišćarima mada su zabeležene i u prisustvu bora.

Macrolepiota phaeodisca

Simbionti

Introdukcijom alohtonog drveća u Srbiji su se pojavile i neke gljive koje su više zastupljene u nekim drugim krajevima. Takve vrste se, po pravilu, mogu pronaći samo u prisustvu svog mikoriznog partnera. Uz primorski bor (Pinus pinaster), recimo,  stigla nam je i gljiva Suillus bellinni. Šešir joj je obima do 12cm, beličast u starosti mramorisan u rđastosmeđim i ljubičastim tonovima. Cevčice su joj prvo krem boje pa žute. Drška je u gornjem delu žuta u donjem beličasta, prekrivena granulama. Meso joj je beličasto, u osnovi drške žućkasto, bez osobitog ukusa i mirisa

Suillus Bellini/ Foto: Arturo Baglivo

Još jedna primorska vrsta je i Suillus mediterraneensis koji je žute boje a posebna karakteristika mu je meso koje miriše na kokos.

Nije samo promena klime uzrokovala naseljavanje kontinentalnog dela primorskim vrstama, već i dalekosežno petljanje čoveka u prirodni poredak. Sa sadnicama stranog drveća stigli su i njihovi mikorizni partneri. Neki od tih organizama invazivne su vrste koje ubrzano osvajaju teritoriju i potiskuju domaće, dok su neke benignije, poput gljiva iz ovog roda koje su vezane za svog partnera i predstavljaju ukusan zalogaj kada se na njih naiđe.

Suillus mediterraneensis

Najpoznatija introdukovana vrsta je Suillus lakei, pridošao sa severnoameričkom duglazijom (Pseudotsuga menziesii) kao i njegov američki rođak Suillus americanus. Prva vrsta se sreće i u prirodi u zasadima duglazija, dok je druga vrsta ograničena na parkove i pojavljuje se sporadično. U petoigličastim borovima može se naići i na sibirsku slinavku (Suillus sibiricus) koji uprkos svom imenu poreklo vodi iz cele severne hemisfere, a ne samo iz Sibira, kako mu ime kaže.

Suillus americanus

Klatrusi

Gljive iz roda Clathrus prisutne su u Srbiji već duže vreme i ne zna se pouzdano kako su se proširile na naše podneblje. Koji god da im je bio kanal indukcije, ove gljive se sve češće mogu pronaći po našim šumama.

Velika polipovka (Clathrus archerii) – isprva raste u obliku jajeta iz kojeg izbijaju 4 do 6 zvezdastih krakova dužine do 15cm. Krakovi su crvenkaste boje i prekriveni su sluzavom, tamnomaslinastom glebom.

Clathrus ruber

Veštičije srce (Clathrus ruber) – isprva raste u obliku jajeta, iz kojeg vremenom izbija plodno telo kavezasto-rešetkastog oblika, visine do 12cm, a širine do 8cm, u nijansama narandžaste i crvene boje.  

Obe gljive imaju veoma neprijatan miris koji se daleko širi, a služi im za privlačenje muva koje koriste za rasejavanje spora.

Velika polipovka je došljak iz Australije, ali se prilično odomaćila u Srbiji i sve je češća, dok je veštičije srce nativno u Južnoj Evropi i sve se više širi u Centralnoj i Istočnoj Evropi.

M. Daljev

Dobro jutro broj 581 – Septembar 2020.