Насловна РАЗНО Mramorirani biftek od poludivljeg govečeta: Da li je naše tržište zainteresovano za...

Mramorirani biftek od poludivljeg govečeta: Da li je naše tržište zainteresovano za angus?

256

Ladislav Tomić je doktor veterinarske medicine i svoje znanje iskoristio je najbolji mogući način. Otvorio je farmu goveda, prvo simentalne rase, a kasnije kad je video da može i da mu to dobro ide, odlučio je da gaji angus goveda. Zašto baš angus? Zato što se, videvši ih na otvorenom prostoru, oduševio tom pomalo divljom,a li prelepom i malo zahtevnom rasom. Ovo je njegova priča o želji, upornosti, odlučnosti i uspehu.

– Stočarstvo me je oduvek interesovalo, po struci sam doktor veterinarske medicine i od prvog dana, evo već dvadeset godina, radim taj posao. Iz samog tog mog interesovanja za posao rodilo se interesovanje da se bavim uzgojem goveda. Moja farma se nalazi na putu Zrenjanin-Kikinda, pet kilometara od samog grada Kikinde. Registrovana je u Upravi za veterinu na 60 grla krupne stoke, i registrovan sam za tov goveda, ne za mlečno govedarstvo. Trenutno na farmi imam 40 goveda i krećem se u rasponu od 40 do 50, u zavisnosti od toga kad izlaze turnusi bikova za klanice. Opredelio sam se za krupnu stoku, goveda, konje, svinje, ovce. S obzirom da već 40 godina kako imamo ovo imanje imam i gde. Imam prostor, objekte, svoju zemlju, svu mehanizaciju, sve znam sam da radim, od obrade zemlje do gajenja i lečenja stoke. Zaokružio sam proces i kada sve to saberete logično je da počnete sa tovom goveda – priča Ladislav koji je tovom počeo da se bavi pre petnaestak godina.

– Pre petnaestak godina sam krenuo sa dva, tri teleta simentalska, koje sam kupio, dobro othranio i prodao po dobroj ceni. Kada smo ih prodali to je bio motiv više da sledeći put kupim veći broj teladi. Tako sam krenuo i pre tri godine sam imao najviše stoke, 52 grla – u međuvremenu saznao je da u Srbiji gaje i angus goveda. Nije bilo potrebno puno vremena da stupi u kontak sa odgajivačem i da na prvi pogled na anguse ostane bez reči.

– Pre pet-šest godina sam saznao da u Ketinu čovek prodaje mušku angus telad za tov. Otišao sam i kad sam ušao na imanje oduševio sam se. Bilo je veličanstveno videti kako je ta stoka izgledala. Kupio sam sedam, osam teladi i izuzetno su se dobro pokazala u tovu. Kupio sam ih sa 170 kila, a za devet meseci tova su došli do utovara i težine oko 580-600 kila u proseku. To je bio motiv više da uzmem anguse za tov – ono što je najbitnije angusi ne zahtevaju posebnu ishranu, a i ispaša može i ne mora biti prednost. Iako su poludivlje, mogu biti i u poluzatvorenom prostoru.

– Hrana je ista kao i kod ostalih goveda. Vi možete uvek ubaciti više proteina, ali će vas to više koštati, a danas morate imati računicu. Zato nisam eksperimentisao, sve ture su išle fantastično. I ono zbog čega je priča bitna, ovo je pašno govedo koje zahteva slobodu i ispašu tokom godine, a ja sam primer da ne morate imati ispašu da biste se bavili ovim vidom govedarstva. Mogu da kažem da to dobro funkcioniše i u poluzatvorenom prostoru u boksovima. Možda je prednost ovih što su na ispaši jer jeftinije prolaze sa hranom, jer su mesecima na ispaši. Ali, ako uzmemo u obzir ove dve sušne godine, gde ste vi kvalitetnu ispašu imali samo u aprili i možda maju, a sve je ostalo lošijeg kvaliteta i morate da dohranjujete goveda, ne mogu da kažem da su u prednosti – svoje zadovoljstvo bikovima pretočio je u želju da kupi i žensku telad od istog uzgajivača, kako bi imao sopstveni uzgoj.

– Međutim, video sam da ima i ženska grla, i poželeo sam da imam sopstvene junice koje će da se tele i da imam sopstvenu telad, ali ona nisu bila za prodaju. Čujem da niko i ne prodaje žensku telad, možete kupiti junicu ili steonu junicu, ali za mnogo veće pare koje ja tada nisam imao. Nakon  nekoliko meseci saznao sam da u Tarašu postoji čovek koji gaji angus goveda. Otišao sam do njega, i on nije hteo da prodaje žensku telad, pa sam kupio turu muških. Pre tri godine mi se javi, morao je hitno da proda žensku telad, nekih devet komada. Naravno da  sam prihvatio i kupio umatičenu telad i ta telad su porasla u junice. Kad je došlo vreme za osemenjavanje ja sam ih osemenio i one su se sve otelile bez ikakvih problema. Sada već imaju i drugu turu teladi. Sad imam neko osnovno stado krava od 11 komada, već osemenjavam mlade junice i steone su dva ipo meseca. Sada sve što otele žensko, a kvalitetno je, ide u priplod, a muško u tov – za sada se pokazalo da je svako osemenjivanje uspelo, mada je razmišljao i bika da kupi.

– Dobro se pokazalo osemenjivanje. Od šest osemenjenih svih šest su ostale steone iz prvog puta, bez obzira što su u zatvorenom. Razmišljao sam da kupim bika, ali na ovaj broj krava ne isplati se da kupim bika i da ga hranim cele godine – iako mu se nije isplatilo da kupi bika, Ladislav tvrdi da su ova goveda vrlo isplativa. Brzo napreduju, u ishrani sve iskorišćavaju za prirast.

– Izuzetno su zahvalna što se tiče ishrane jer jedu sve i iskorišćavaju sve. I slamu da im date one će iskoristiti slamu u smislu prirasta. Što se tiče otpornosti mnogo su otpornije na hladno vreme, promaju, kišu, vetar. Meni su se neke od tih krava telile u novembru, decembru, januaru. One se otele, tele se puši na onoj hladnoći, ništa ono ustaje, traži sisu i sisa. Ono što je bitno ja nemam problema sa lečenjem dijareja i pneumonija kod teladi. Bez obzira na vremenske uslove su izuzetno otporne, a verovatno što se tiče teladi, ulogu u tome ima i dugi period sisanja. Pustim tele da sisa pet meseci i ono tako unosi sve što mu je potrebno u smislu jačanja imunog sistema. Do sada nisam primetio nikakvu njihovu lošu stranu – naravno, urestoranima je meso angusa vrlo skupo, ali proizvođačima plaćeno kao prva klasa svih ostalih rasa.

– Tržište je veoma raspoloženo. Dobar deo ljudi zna da je to meso kvalitetno, mramorirano, prožeto lojem, brže se pripremi, ali je i skuplje u odnosu na redovno goveđe meso. To je meso koje je traženo po restoranima. Problem je što to meso nema veću cenu žive vage u odnosu na simentlce. Plaćaju ga u prvoj klasi, ali ne iznad ostalih rasa. Tek u restoranima dostižu tu cenu, zarađuju na kvalitetu mesa, ne klanice i ne mi koji ih tovimo.

Tekst: Zorica Dragojević

Foto: Ladislav Tomić