Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ Dnevnik Beograđanke na selu – prinove

Dnevnik Beograđanke na selu – prinove

132

Noć sam provela kao na robiji. Od svih kreveta u kući, a ima  ih koliko hoćeš, razmestila sam dvosed od garniture, tako da su mi noge visile celu noć preko stranice, a glava kako god da okreneš bila nizbrdo, (nešto me je mrzelo da ustajem i razmeštam drugi) te mi se sva krv u glavu sručila. Jutri mi je pritisak bio dvesta. So na ranu dosuo mi je popadijin pevac. Kad ga jutros nisam preklala nikad neću. Imala sam osećaj da mi je na prozoru i da kukuriče. Mada i nije daleko od istine. Beli, veliki petao, lep na oko a i za supu, svako jutro popne se stepenicama do vrata naše kuće. Izgleda da su i pogled i pozicija najbolji za jutarnju dreku.

Pogledam kroz prozor, još se rosa nije digla. Neka lagana izmaglica treperi po selu. Hladno je, tek se malo iznad nule popelo. Ni ne izlazi mi se iz kuće. Al’ zove popadija na prvu jutarnju kafu. Pre kafe doručak. Pravi seoski. Jaja, sir, paradajz volujsko srce iz Milenine bašte. Neprskan. Dok ga sečeš on miriše kao što je nekad mirisao kad smo ga iz bašče brali, trljnuli malo dlanom i jeli ko jabuku. Vrati ti sva sećanja, sve ukuse detinjstva. Čini mi se godinama nisam ništa slađe pojela.

I taman da zakoračim i krenem kod komšinice zvoni telefon.

-Alooooo, tetkaaaaaa! Imamo prinoveee! – sav srećan zove bratanac. Oprasila nam se još jedna krmača resavka. A rekoh vam da nam se u kuću došunjalo ono belo mače, što je slutilo da će biti prinova.

-Moraš na babine – smeje se kao dete, nisam ga čula tako veselog ni kad mu je svadba onomad bila, a veselio se poprilično – idi do poljoprivredne apoteke i kupi dva džaka hrane za prasilje – i ja šta ću. Sedoh u auto, pa u centar sela.

-Dobar dan komšija. Trebaju mi dva džaka koncentrata za prasilje – dok se okrenuh, već ih je na kolicima dopremio do kola i spakovao. Joj bože, moje sreće. Srce lupa kao ludo, naše svinje, naši prasići, naš san o povratku u selo sve je manje san, a sve više stvarnost.  Nisam imala vremena ni pošteno da parkiram auto, izleteh i pravo u „zgradu“, gde je već nekoliko oprašenih krmača i ova što je tek jutros, kad smo svu nadu izgubili i mislili da je pobacila, oprasila se.

-Gde ste manekenke moje, lepotice – tepam im, bože me prosti, ko sa ljudima da pričam. Tražim pogledom, a ono u ćošku, skupili se okrugli k’o lubeničice, njih šestoro šarenih. Jedva ih čuješ. Ustaše kad usta i krmača, razmileše se po boksu, meni neka milina da ih gledam. Ko da u životu prase videla nisam. Ostavih koncentrat, doći će brat da ih nahrani.  Rekoh već, došlo nam mače u kuću.

Tekst i foto: Zorica Dragojević