Nije lako poverovati da se crna zova (Sambucus nigra), žbun koji se sreće na obodima šuma i zapuštenim vlažnim parcelama, u krajevima bašta i okućnica, može svrstati u voćke i gajiti na plantažama. Da zova može biti korisna i isplativa pokazuju i voćari iz okoline Subotice koji su na pesku podigli plantaže ove neobične biljke.
To je među prvima pre bezmalo dve decenije shvatio Jene Šerfezi, poznati voćar iz Horgoša koji je, uz jabuku, šljivu i vinovu lozu, zovu zasadio na čak tri i po hektara. Stari zasad je pre koju godinu iskrčen ali zamenio ga je mladi, samo na manjoj površini. Zbog otežanog plasmana roda, voćnjak pod zovom je smanjen na oko dva i po hektara.
Na černozemu rodnija nego na pesku
– Ako je koza za siromašnog čoveka krava, onda je zova voće siromaha – kaže stara izreka koja je ohrabrila Jenea da podigne voćnjak s crnom zovom. Odlučio se za sortu „hašberg“ koja je stvorena selekcijom u zemljama Evropske unije. U našu zemlju sadnice su uvezene legalno, uz dozvolu našeg nadležnog ministarstva. Ono što je izdvaja od ostalih populacija koje rastu slobodno u našem okruženju je jednoličnost u zrenju bobica u grozdu. A, u zemljama EU je rado gaje, jer je tamo zabranjeno korišćenje sintetičkih boja za namirnice u prehrambenoj industriji te danas, kao sirovina, ima 75 načina primene.
– U sezonama s klimatskim uslovima koji su uobičajeni za naše krajeve, uz rezidbu, prihranu i navodnjavanje, po hektaru se može ubrati do dva vagona bobica zove – poverava nam Jene Šerfezi. – U godinama kada ne ide sve “po receptu“, može da se ubere jedan vagon više, ali se poslednjih godina javlja problem plasmana.
Iako se ne ubraja u red „finih“ voćki, i zovi prija kvalitetna agrotehnika: zimska rezidba kojom se proređuje kruna i izbacuju suvišni i stari izdanci, đubrenje stajnjakom i prolećna prihrana NPK đubrivima u kojima ima najmanje fosfora. U cvetanju bi valjalo da se oprska i borom koji pomaže oplodnju. Zasadi zove bolje su se pokazali na kvalitetnijem zemljištu. U nekim atarima, poput Sente i Stare Moravice, podignute su plantaže i na černozemu. Tu se ostvaruju mnogo veći prinosi, nego na peskovitom zemljištu kakvo je većinom u Horgošu. Na području Subotičko-horgoške peščare ima više zasada pod ovom voćkom ali se niko u okolini ne bavi njenom preradom.
– Često je potrebno da se štiti i od lisnih vašiju – priča Šerfezi. – Obično su dovoljna dva prskanja insekticidom Tepeki 500 VG koji ima kratku karencu. Prska se pred cvetanje i pred početak zrenja.
Naš domaćin nema uslova ni opremu za preradu, tako da bobice prodaje iz voćnjaka nekim drugim prerađivačima. Dok je trajala opasnost od korone, sav rod je za čas nalazio kupca, jer su bobice prerađene u sirup važile kao efikasna zaštita od virusa. Sada je potražnja smanjena, kupuju ih proizvođači hrane za bebe i veliki prerađivači voća. Šansa za izvoz je smanjena, jer su voćnjaci pod zovom sve ređi i manji, nema dovoljno sirovina ni za jedan šleper. A, da postoji zadruga ili neki sabirni centar iz okolnih zasada bi se nakupilo mnogo više, jer su bobice zove tražene u zemljama Evropske unije, a retko ko ima klimatske uslove za ovu voćku, kao što su kod nas.
Domaćice od bobica pripremaju džem, slatko, pekmez, sirup, a mešaju se i s ostalim voćem i od njih se peče vrlo cenjena rakija.
Piše: Svetlana Mujanović
