Smokva je jedna od najstarijih voćaka koje čovek poznaje i uzgaja. Smatra se da se gaji više od 11.000 godina, zbog čega zauzima posebno mesto u istoriji poljoprivrede. Potiče sa područja Mediterana i jugozapadne Azije, a danas se uspešno uzgaja širom sveta. Zbog svoje otpornosti, dugovečnosti, hranljive vrednosti i bogate tradicije, smokva se često naziva i kraljicom mediteranskog voća.
Ova voćka je hiljadama godina bila važan deo ljudske ishrane, ali i narodnih verovanja. U mnogim kulturama smokva je simbol plodnosti, obilja, mudrosti i dugovečnosti. Pominje se u brojnim istorijskim i religijskim spisima, a njeni plodovi bili su cenjeni još u vreme starih Egipćana, Grka i Rimljana.
Zimska zaštita mladih stabala
Jedna od važnih karakteristika smokve jeste njena dugovečnost. Naš sagovornik kaže da ima smokvu koja je stara oko 30 godina, a neka stabla žive i više od 50 godina. Kada je reč o plodonošenju, smokva može da ima više berbi tokom godine:

– Ima prvi i drugi rod, a ponekad i treći. Prvi plodovi mogu da sazrevaju već početkom leta, dok glavni rod stiže tokom leta i početkom jeseni.
Sadnja smokve može se obavljati tokom jeseni i proleća:
– Letnja sadnja je zahtevnija, ali je moguća ukoliko se sadnica pravilno pripremi. Razmnožavanje smokve najčešće se obavlja preko izdanaka koji rastu pored matičnog stabla. Izdanak sa korenom se izvadi u jesen i presadi na drugo mesto. Tako se jednostavno dobijaju nove sadnice.
Kao i druge voćne vrste, smokva može biti izložena napadu bolesti i štetočina. Danas razne štetočine napadaju gotovo sve biljke, pa je potrebno redovno pratiti stanje voćaka – upozorava Vasiljević.
Smokve najbolje uspevaju na dubokim, rastresitim i krečnjačkim zemljištima, ali mogu da rastu i na zemljištima slabijeg kvaliteta. Zahvaljujući snažnom korenovom sistemu, dobro podnose sušu i visoke temperature. Koren smokve može prodreti duboko u zemlju i pronaći vodu čak i u veoma sušnim uslovima.

Posebnu pažnju treba posvetiti zaštiti mladih sadnica tokom zime. U prve dve do tri godine preporučuje se zaštita agrotekstilom ili drugim odgovarajućim materijalom, dok starija i dobro razvijena stabla mogu da podnesu temperature i do minus 15 stepeni Celzijusa.
Zbog svoje otpornosti, dugovečnosti, hranljive vrednosti i bogate tradicije, smokva i danas zauzima značajno mesto među voćnim vrstama. Od davnina je bila cenjena kao hrana, a u narodnoj medicini smatrana je biljkom koja doprinosi zdravlju i vitalnosti. Kako ističe Vasiljević, uz malo pažnje i pravilnu negu, ova drevna voćka može decenijama da daje kvalitetne, slatke i ukusne plodove.
Malo traži i bogato vraća
Iako smokva važi za relativno nezahtevnu voćku, određena briga je ipak neophodna, navodi Stanimir Vasiljević:
– Nije teško gajiti smokvu, ali kao i svaki posao, traži rad i pažnju. Inače, zrelost ploda lako se prepoznaje po izgledu. Kada je plod zelen i tvrd, još nije spreman za branje. Zrela smokva je mekana, sočna i veoma ukusna. Smokva je veoma zahvalna za preradu. Može da se jede sveža, da se suši, a od nje mogu da se prave džemovi, slatko, kompoti i mnogi drugi proizvodi.
Ako nema zemlje, dobra i saksija
Smokva se može gajiti i u zemlji i u velikim saksijama.
– Može da raste u saksiji, ali tada zahteva više zalivanja, prihrane i nege. Kada je posađena u zemlju, održavanje je mnogo jednostavnije, a rod je obično bolji – objašnjava Vasiljević.