Cicvara – ukus tradicije koji ne bledi

Cicvara je jedno od onih starinskih jela koja nas vraćaju u vreme kada se ručak pripremao od namirnica iz sopstvenog domaćinstva, a recepti prenosili s kolena na koleno. Za ovaj tradicionalni specijalitet nisu potrebni skupi sastojci ni komplikovana priprema, već kvalitetno kukuruzno brašno, domaći kajmak, sir i malo strpljenja. Iako na prvi pogled deluje jednostavno, cicvara ima poseban ukus, a upravo su mlečni proizvodi zaslužni za njenu prepoznatljivu kremastu teksturu i bogatstvo.

Ovo jelo posebno je karakteristično za zapadnu i jugozapadnu Srbiju, Crnu Goru, istočnu Hercegovinu i krajeve Republike Srpske, gde se vekovima pripremalo u seoskim i planinskim domaćinstvima. Ipak, teško je reći da pripada samo jednom kraju, jer se recept prenosio kroz generacije, a svaka porodica imala je svoj način pripreme.

Nekada je cicvara bila važan deo svakodnevne ishrane. U domaćinstvima u kojima su se gajile krave i proizvodili sir, mleko i kajmak, a kukuruzno brašno bilo lako dostupno, od nekoliko jednostavnih sastojaka dobijao se zasitan obrok. Jela se za doručak, pre odlaska na njivu ili obavljanja drugih poslova, ali i za večeru, kada se porodica okupljala za stolom. U pojedinim krajevima pripremala se i za praznike, pa je tako postala deo običaja i porodičnih okupljanja.

Posebno mesto cicvara ima u tradicionalnoj kuhinji Crne Gore, gde se u planinskim krajevima često priprema sa domaćim kajmakom, poznatim i kao skorup. Upravo on daje jelu karakterističnu punoću i masnoću, a u pojedinim porodicama cicvara se tradicionalno iznosi na sto i tokom božićnih praznika. U Hercegovini se, s druge strane, posebna pažnja posvećuje kvalitetu sira i kajmaka, dok se u zapadnoj Srbiji recepti često oslanjaju na mlečne proizvode sa seoskih gazdinstava.

Iako je osnova jela slična, razlike među receptima postoje. Negde se koristi belo, a negde žuto kukuruzno brašno, pojedina domaćinstva dodaju više sira, dok druga prednost daju kajmaku. U nekim verzijama koriste se mleko i voda, a ima i recepata u kojima se dodaje malo masti. Zbog toga ne postoji samo jedan recept za cicvaru, već čitav niz porodičnih varijanti koje se razlikuju u zavisnosti od kraja i navika domaćina.

Priprema zahteva pažnju, jer se brašno postepeno dodaje u zagrejanu tečnost sa mlečnim proizvodima, uz neprestano mešanje kako bi se dobila ujednačena smesa bez grudvica. Cicvara se kuva na umerenoj temperaturi sve dok se sastojci ne sjedine, brašno ne skuva, a masnoća iz kajmaka i sira ne počne da se izdvaja na površini. Upravo se taj trenutak često smatra znakom da je jelo spremno.

Cicvara se najčešće služi odmah, dok je topla, uz kiselo mleko, jogurt ili dodatak domaćeg sira. U zavisnosti od porodične tradicije, na trpezi je prate i domaći hleb ili kuvani krompir, a postoje i varijante u kojima se slani ukus kombinuje sa malo meda.

Iako je nekada bila pre svega svakodnevno seosko jelo, cicvara danas predstavlja i deo gastronomskog nasleđa Srbije i susednih zemalja. Ljubitelji tradicionalne kuhinje rado joj se vraćaju tragajući za ukusima detinjstva i jelima koja ne zahtevaju mnogo sastojaka, ali nose priču o načinu života nekadašnjih generacija. Zbog sira i kajmaka prilično je kalorična, pa je najbolje poslužiti je u umerenim porcijama.

Njena najveća vrednost možda je upravo u tome što je opstala uprkos promenama u načinu života i ishrane. Svaka porodica može imati svoju tajnu za najbolju cicvaru, ali jedno pravilo ostaje isto: kvalitetne namirnice i strpljivo mešanje ključ su jela koje je decenijama grejalo trpeze širom planinskih krajeva.

Dijana Maksimović

(novembar 2026.)

razvojnifv.png

RAZNO

Izašao je novi broj revije Dobro jutro

Dragi čitaoci, od 18. oktobra možete čitati e-izdanje novembarskog broja revije Dobro jutro. Pretplatite se i saznajte prvi sve aktuelnosti

Srpska piramida – biser prirode

U istočnoj Srbiji uzdiže se planina Rtanj. Prepoznatljiva po svom piramidalnom obliku sa najvišim vrhom Šiljak (1565 m). Nalazi se

Domaći dugi

Među jesenjim sortama praziluka koje su otpornije na hladno vreme, kod nas se najčešće može naći domaći dugi praziluk. Ovo

Blagoja Dimitrijević uzgaja najbolje zečeve u svom kraju

U kavezima punim rasnih zečeva Blagoja Dimitrijevića iz sela Rakovac, kod Bujanovca, je uvek sve pod konac. Otuda su legla

Roditis – i vino i hrana

DAH GRČKE U VINARIJI BREG „Breg“, jedna od najmlađih, ako ne i najmlađa vinarija u Srbiji, kojoj se može samo