Za razliku od tetovca, gradištanac je poznat po sitnijem belom zrnu koje se brzo kuva i dobro zadržava oblik. Potiče iz Srbije, iz okoline Velikog Gradišta, po čemu je i dobio ime, a među ljubiteljima domaće kuhinje posebno je cenjen za pripremu čorbastog pasulja.
Njegova prednost je u tome što se zrna tokom kuvanja ne raspadaju lako, pa jelo može da bude gusto, a da pasulj ipak zadrži oblik. Odlično se slaže sa crnim lukom, šargarepom, paprikom, lovorovim listom i suvim mesom, ali je pogodan i za posna jela.
Kao i kod drugih suvih vrsta, preporučuje se da se pre kuvanja potopi u vodu, a zatim kuva dok ne omekša. Pošto je sitniji od tetovca, često mu je potrebno manje vremena, mada to zavisi i od toga koliko je zrno staro i koliko je dugo stajalo.
Gradištanac se seje u proleće, uglavnom od druge polovine aprila do maja, kada se zemljište dovoljno zagreje. Ne podnosi mraz, a za dobar rod potrebni su mu sunce, rastresito zemljište i dovoljno vlage. Bere se kada mahune sazru i osuše se, najčešće tokom leta, odnosno početkom jeseni kod kasnije setve. Niske sorte lakše se održavaju jer im nije potrebna potpora, dok se visoke sorte gaje uz oslonac.
(novembar 2026.)