Kratko sećanje našega naroda događaje pretvara u mitove. Da li se nešto desilo, il, možda nije, nekada nam je i pored dokaza slađe da to posmatramo kao predanje ili bajku. Možda je. To nam i naša istorija potvrđuje.
Loša je godina za ribolovce. Nekada su se trudili da pronađu ribu, a sada je problem naći i vodu. Begečka jama ne pamti ovako nizak vodostaj. I eto nama mita. Eto nama mit-brejkera koji je izronio iz vode. Okićeni udicama, olovom i najlonima izroniše temelji stare crkve. Kačeći i kidajući pribor na ovom svetom mestu ribolovci su vekovima bogoradili. Mnogima ta žučna molitva eto nije prošla.

Neki su govorili da je crkva postojala, drugi da je to izmišljotina, a treći u zavisnosti od sagovornika jedno ili drugo. Mitomani skloni misterijama pričali su nam da je crkva jednostavno potonula. A nama, kao deci, oči sve veće i veće, a priča se širi, dograđuje i maštom doslikana prenosi sa kolena na koleno. Poznavaoci prilika potvrđuju da je promenom toka Dunava, koji je nekada tekao blizu crkve, došlo do velike poplave i ona se srušila. Na tom mestu je velika dubina, što potvrđuje da je pored tekla reka. Neki su mi se nedavno na čardi kleli, doduše preko flaše, da su tu u blizini pri normalnom vodostaju izmerili 13 metara. Postoji i gravura iz 1826. godine koja prikazuje položaj crkve i tadašnji izgled krajolika koji nema veze sa današnjim izgledom.

Stare cigle, velikog formata, sve sa slovnim žigom, razbacane su po obali, a masivni temelji širine tri cigle govore o veličini objekta. Na žalost u našim ustanovama nema zainteresovanih za istraživanje lokaliteta.
Temeljima je i bolje da ostanu pod vodom i ne gledaju žalost koju je Begečka jama nedavno doživela. Jami se ne može prići od nesnosnog smrada uginule ribe. Mnogo ribe je i sada izvrnuto u nedostupnom, zamuljenom plićaku. Nešto je i uklonjeno, ali ostala je velika šteta. Višegodišnje poribljavanje je bio zaludan posao. Obale su prazne. Nema vikendaša i šetača, nema dečije vriske u pesku kraj čarde, nema pecaroša. Napušteni čamci su izvrnuti na bok po ispucaloj obali kao crknute ribe.


Postoje dve priče. Po jednoj ribi je nedostajalo kiseonika zbog niskog vodostaja, visokih temperatura i nepostojanje dotoka sveže vode ove godine iz Dunava. To neki mediji i prenose.
Druga priča, narodski iskrena preko šanka, govori da je neki „stručnjak“ podigao prevodnicu između Begečke jame i kanala Tatarnica koja je povezan sa njom, da bi povećao nivo vode u jami. Tatarnica često zna da bude zagađena fekalijama, a verovatno i pesticidima. To se sve izliva iz okolnih sela i spira sa okolnih njiva. A ako su obe priče tačne i nadopunjuju jedna drugu – eto pomora. Uvek dobro obavešteni poznavaoci prilika kažu da se tih dana iz zamućene vode osetio miris amonijaka.

Govori se i o odobrenim sredstvima za izgradnju pumpi i cevovoda, koji bi direktno iz Dunava pumpali vodu u Begečku jamu. Radovi nisu započeti, a da li smo se ovim pomorom dovoljno opekli pokazaće nam buđenje svesti i savesti i skori završetak tog projekta.
Da li su u dubini ostali navodni veliki somovi, koji mrdajući brkovima vrebaju kraj potonulih temelja crkve? Eto mita kojem ovaj vodostaj još uvek ne smeta. Nadamo se da i to nećemo saznati daljim opadanjem nivoa vode i da će nas Dunav s proleća obradovati svojim prolećnim dolaskom.