– Gljive su nezaobilazni jesenski plodovi, toliko specifični da se ubrajaju u zasebno carstvo. Važno je znati i kako spremiti višak koji se ubere, a ne utroši se u roku dva-tri dana. Kada se uberu, prvo se operu i očiste, a zatim višak zamrzne ili se stavi na sušenje. Od jesenjih gljiva koje se tokom ovih meseci mogu naći na našim prostorima najčešće su vrganj, lisičarka, bukovača, sunčanica, crna truba, rujnica, poljska pečurka.
– Najpoznatija šumska gljiva je svakako vrganj koji se još naziva i “kraljem gljiva”. Sadrži ergosterol, molekul koji se pretvara u vitamin D, koji nam je tokom zimskih meseci itekako potreban zbog nedovoljnog izlaganja suncu. Vrganj se može pronaći u jelovim i listopadnim šumama, odlično se slaže s jajima i ostalim povrćem u kajgani, ali i u raznim varivima

– Druga vrsta jesenjih jestivih gljiva je lisičarka. Prepoznatljiva je po svojoj žutoj boji koja može biti od svetle do tamnije žute. Šeširić je smeđe boje s valovitom ivicom. Bere se od jula do novembra, a može se pronaći u borovim šumama, najčešće smeštena ispod jelki. Lisičarke sadrže vitamin A, pojedine vitamine B grupe, a od minerala kalcijum, gvožđe, magnezijum i kalijum.
– Bukovaču je lako uočiti, jer raste na balvanima i panjevima jablana, vrba i bukava. Najčešće su na gomili, jedna pored, ili jedna iznad druge. Bukovača je odlična za variva, umake i čorbe, a lako se može i pohovati.
– Česti stanovnik belogoričnih šuma je sunčanica, prepoznatljiva po prstenu ispod šeširića. Obično nastanjuje ivice šuma i livade. Vrlo je važno razlikovati jestivu sunčanicu, čiji je šeširić „ukrašen“ s puno ispupčenja, a drškica visoka s prstenom koji nije uvek na istoj visini, od otrovne. Otrovna sunčanica ima glatku drškicu i pocrveni na mestima preseka.
– Još jedan stanovnik pretežno belogoričnih šuma je crna truba koja obično voli vlažna mesta ispod bukve. Žilavog je mesa crne boje, a oblikom podseća na trubu. Crna truba se najčešće koristi u obliku praha kao začin za čorbe, gulaše i variva.
– Rujnica naseljava crnogorične šume, karakteristična je po narandžastom soku koji pušta kada se preseče. Može se pronaći uz ivice šuma, na šumskim putevima i čistinama, ali i u grmlju. Običnu rujnicu, koja je jestiva, treba razlikovati od lažne rujnice. Može se spremiti na žaru, dinstati i kuvati.
– Poljska pečurka ili rudnjača veoma je rasprostranjena u svetu, a najčešće nastanjuje pašnjake, polja, livade, voćnjake i travnjake. Ima mesnati beli šeširić koji se transformiše iz poluokruglog u pljosnati oblik čija je površina glatka. Pečurka se ubraja u grupu šampinjona, a raste pojedinačno ili u grupama. Važno je rudnjaču razlikovati od slične otrovne šumarice koja na dodir požuti.
– Još jednom napominjemo da se gljive nikada ne smeju jesti sirove. Uvek ih valja termički obraditi, jer sadrže nesvarljiv hitin.
– Lekovite, nejestive pečurke sakupljaju se čitave godine. Najpopularnija i najlekovitija je hrastova sjajnica, a slede je ganoderma lucidum, ćuranov rep, brezova guba…