Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ GRUJIČIĆI IZ DRAGLICE JOŠ PRAVE STARE POSLASTICE: Kolač od madžarke s Murtenice

GRUJIČIĆI IZ DRAGLICE JOŠ PRAVE STARE POSLASTICE: Kolač od madžarke s Murtenice

1666

U vrletima Murtenice i ove zime slade se kolačem od šljive madžarke koje pripremaju po receptimama svojih baka. Tu su i druge poslastice od voća s okućnice – pekmez, pa jabuke i kruške sušene na promaji, slatko od dunje i oraha… Ukusno, prste da poližeš, a najviše im se raduju deca.

Tekst i foto: Željko Dulanović

Supružnici Nedeljko (65) i Vidojka (57) Grujičić iz Draglice, još drže do tradicije. Jedni su od retkih koji i danas spremaju kolač od šljive, bez koga ovde na hiljadu metara nadmorske visine, gorštaci nekada nisu čekali zimu. Kažu, kolač od madžarke ima veliku kaloričnu vrednost, zna da vrati snagu i okrepi, pa se bez njega po snegu i mrazu nije kretalo poslom u planinu. U selima Murtenice još se prepričavaju sećanja Solunaca, kako su na mobilizacije s početka 20. veka odlazili sa šljivovim kolačima u torbi, da ih kasnije podele sa drugovima u rovu, kada ih stignu umor i glad.

Rok trajanja tri godine

Kolač od šljive pravi se od dobro ukuvanog pekmeza. Svi sastojci su organski, a umesto konzervansa mu se doda malo prosejanog bukovog pepela.

– Pri kraju kuvanja, u pekmez se doda i nekoliko kašika pšeničnog brašna, koje pomaže da kolač ima ukus i gustinu i da se brže osuši. A suši se na listovima kupusa koji se poređaju po dasci u kolibi. Tokom sušenja, koje obično traje mesec dana, kolač se samo jednom prevrne. Nakon toga čuva se obično u papirnoj kesi, a rok trajanja mu je i tri godine. Osim što je ukusan, naši stari su govorili i da je lekovit, ako na njemu ima tragova buđi – kazuju Grujičići.

Ovde čuvaju i tradiciju da kolač poslužuju u retkim i prazničnim prilikama. Nedeljko i Vidojka najčešće ga iznose na sto kada im u goste stignu unuci Sofija i Dunja iz Čajetine i Radoje i Miloš iz Beograda, ili kada im u kuću svrate komšijska deca.

– Kolač se po starom običaju iznosi na Detince, Oce, Materice ili Badnji dan i Božić. Nareže se kao pršut i služi deci, ali i drugim gostima. A šljivov kolač može jedino da se spremi od madžarki, i to zrelih, pa ne treba dodavati šećer. Nevolja je što šarka proređuje stabla ove šljive, pa se bojim da je uskoro neće imati ni za jelo – kaže Nedeljko.

Jesenas je madžarke, srećom, bilo i za pekmez, poslasticu koja se iz godine u godinu sprema u sve manjim količinama.

Iz rakijskog kazana u čabar od bukovine

Pekmez se nekada kuvao u rakijskom kazanu i uglavnom čuvao u čabru od bukovog drveta, u koji je moglo da stane i do 60 kilograma, dok se deo ostavljao u manje zemljane i drvene a za užinu ti pekmezom namažu kriške hleba. A suve voćke baba Vojka je zaključavala u sanduku i ključ nosila za pojasom ili u prsluku, pa nisi mogao da ga jedeš svaki dan – priseća se Neđo oskudice iz detinjstva.

Ova, 2022. godina, kažu voćari, bila je godina berićeta, uprkos dugotrajnoj suši. Pored šljive, dobro je rodila jabuka i divlja kruška koja će uglavnom u rakiju. Grujičići su deo ubranog voća osušili i za zimu. U zaseoku ispod Talambasa i Brijača nema savremenih sušara, pa se voće još uvek suši na starinski način.

Kruške i jabuke nanižu se na konac, a šljive na leskov prut, pa se okače uz brvna pod strehu, da se suše na promaji. Voće može da se suši i na šporetu smederevcu. U tom slučaju, kriške se stave u rernu na rešetku, gde se na tihoj vatri od bukovih cepanica greju oko sat i po, nakon čega se prebace na police kolibe ili pod trem da ih dohvati planinski vazduh – pričaju Grujičići.

Priroda u tegli i flaši

Nedeljko Neđo Grujičić i njegova supruga Vidojka obilno koriste sve darove prirode. Kada godina omane i ne rodi u bašti i voćnjaku, tegle i flaše u špajzu pune plodovima s proplanaka i šumaraka planine. Jesenas su prodali i preko 200 kilograma šipurka, a brali su i drenjine, trnjine…

Sa svojim proizvodima Neđo je čest gost etno izložbi i sajmova, a domaću rakiju, vunene čarape i luč iz panjeva borova stolaša prodaje i na pijacama u Novoj Varoši i na Zlatiboru. Spravlja i meleme od smole i voska, koje meša s lekovitim travama – vranilovkom, podubicom, ivom, omanom ili virkom. Dobri su, kaže, za uboje i rane.

Poslednji lučar u Srbiji

Neđo Grujičić jedan je od retkih koji i danas traga za lučom po četinarskim šumama jugozapadne Srbije, a nekada su se ovim poslom bavile čitave porodice.

Na pijacama su mi žene i dalje glavne mušterije. Na Zlatiboru luč kupuju i utegnute gospođe na visokim štiklama, da im zamiriše u šifonjerima i otera moljce od garderobe. U Novoj Varoši luč pazare da potpale vatru i ugreju se na planinskoj studeni – priča Grujičić.

Za lučevim žilama stoletnih stabala četinara Neđo je počeo prvi put da traga još kao desetogodišnjak. U to vreme s kiridžijama je na konjima obilazio sela ariljskog i moravičkog kraja i pomagao im u transportu i prodaji katrana, luča i drugih proizvoda iz domaće radinosti.

Bilo je to zlatno doba, kada su i luč i katran bili na ceni. Pre dolaska struje luč se koristio za osvetljenje, pa smo ga trampili za pasulj, rakiju, kukuruz, prasad i druge poljoprivredne proizvode kojih nije bilo u planinskim selima sa surovom klimom. Jagma je vladala i za katranom, pa su ga mnoge porodice na Murtenici tada pekle i od toga živele. Moji preci su poslednju katranicu potpalili davne 1966. godine i od zarade kupili njivu u Dragačevu – kaže Grujičić.