U Toplici, jedno stablo se „pobunilo“, jedna jabuka nije želela da ostane samo jedna obična jabuka, već je iz podloge iznedrila drugu. Sada žive složno, u simbiozi, rastu i daju plodove. Ova priča iz prirode i o prirodi podstakla me je na razmišljanje o našoj voćarskoj praksi i o sopstvenom iskustvu.
Borba nas koji se svim silama trudimo da sačuvamo stare sorte je ponekad poput borbe sa vetrenjačama. Ideju o kalemljenju na podlogu od divljeg srodnika je još teže sprovesti u život. A, naši su preci, između ostalog, kalemili svoje voće na sejance, odnosno na podloge od divljih srodnika. To su generativne podloge nastale od prethodno stratifikovanog semena. Ovakva voćka ima dubok, moćan korenov sistem, koji odoleva savremenim problemima izazvanim klimatskim promenama. U to smo se uverili i u sezoni koja se ovih dana privodu kraju.
Uprkos mrazu, suši, vatri i snegu
Ove godine imali smo pozne mrazeve. Jabuke su stradale, jer su u fenofazi cvetanja bile zahvaćene mrazom. Nakon toga nastupio je težak sušni period. Meseci bez kapi kiše i to u periodu kada joj je bila najpotrebnija. Ali, to nije bilo sve. Krenula je vatrena stihija da guta voćnjake pred sobom. Strašno! Za kraj, sneg u oktobru. Stabla kao novogodišnje jelke. Prekrivene snegom, okićene crvenim, doduše sitnim plodovima. Slatke kao med, mirisne i nadasve NAŠE. Jedne, jedine i neponovljive: šarunka, kolačara, budimka, šumatovka, kožara… Žive one, živi divlji srodnici. Šta reći.

Često polemišem sa svojim kolegama, mišljenja i stavovi se razlikuju. Nauka i podrazumeva različite ideje, ali i njihovo dokazivanje, utvrđivanje činjenica, ispitivanje raznih faktora uticaja sredine, klime, zemljišta, vode…
I što više radim i čitam, to sam više sigurna u svoju viziju. Nije kalamljenje starih sorti na sejance savršeno rešenje. Savršeno rešenje i ne postoji, ali jeste dobro iz više razloga:
- očuvanje genofonda,
- otpornost na mnoge bolesti
- i štetočine,
- snažan korenov sistem
- omogućava pristup hrani i vodi,
- stablo odoleva jakim vetrovima,
- plodovi neponovljivih ukusa,
- visoka otpornost na mraz i sušu,
- smanjenje emisije ugljen dioksida,
- visoka nutritivna vrednost,
- mesto u hladu, grana za ljuljašku.
Na šta treba obratiti pažnju:
- poreklo i osobenosti divljeg srodnika,
- slaba klijavost semena,
- testiranje sadnog materijala na viruse.
Nisam protiv savremenih sorti, ali…
Da se razumemo, ja nisam protivnik savremenih sorti i savremene proizvodnje sadnica. To su sve rezultati dugotrajnih istraživanja i velikog znanja i rada. Neophodne su plantaže i savremeni zasadi, i tu nema priče. Stvorene su fantastične sorte različitih vrsta voća. Konkurentne su na tržištu, kako za preradu, tako i za konzumiranje u svežem stanju. Ali stare sorte jabuka su ukusi detinjstva. Bilo koju od njih samo obrišete i spremna je za jelo. Nema prskanja, nema bolesti. Savremene sorte jabuka zahtevaju i po 20 tretmana u godini.

Kada sam, skupljajući plodove starih sorti po selima Toplice, naišla na „pobunjeno“ stablo jabuke, obradovala sam se kao dete. Priroda mi je sama pokazala da sam u pravu i da treba da nastavim svoju misiju.
Šta se tu zapravo desilo. Neki je pradeda na sejanac divlje jabuke nakalemio šarunku i posadio u njivu. Tome ima najmanje 100 godina. Njiva se redovno obrađuje. Praunuk zna kakvo blago ima u njivi i zaobilazi je, nije je isekao, a i zašto bi. Tokom godina obrade, zemlja je pokrila spojno mesto i krenula je da se razvija podloga. Danas praunuk ima predivnu simbiozu stare sorte i divljeg srodnika. Obilno rodile i jedna i druga. Nema bolesti, nema štetočina, kao da nije bilo ni poznog mraza, ni suše, ni visokih temperatura, ni požara, ni prevremenog snega.
A REKLI STE MI DA NE MOŽE!!!
Piše: Veroslava Kocić
Foto: Veroslava Kocić
i Zorica Dragojević