Hvatanje za dugme nekada je bilo znak da je u vašoj blizini odžačar, čovek za kog se verovalo da donosi sreću. Danas se u gradovima, ali i u sve većem broju varošica i sela, gotovo više i ne može videti čovek u crnom odelu, sa višemetarskom četkom namotanom preko ramena. Mlađi taj običaj uglavnom i ne poznaju, jer je odžačarski zanat postao prava retkost.
Ipak, ta delatnost i dalje je neophodna sve dok se iz kuća vije dim kroz odžak ili dimnjak, kako ga ko zove. A upravo za te poslove, u Veterniku, Đura Kanjuh već više od dve decenije pravi alat bez kog se ne može – odžačarske četke različitih vrsta i dužina.
Odrastao uz odžačarski zanat
Đura Kanjuh je uz ovaj zanat odrastao. Njegov otac bio je odžačar, a on je kako kaže, ceo život proveo uz taj posao prvo učeći, a potom i radeći sa njim. Otac je više od 15 godina radio kao privatni odžačar u Kuli, da bi kasnije, promenom organizacije posla, prešao u preduzeće.
– Uz oca sam naučio da pravim četke, a jedno vreme sam radio i kao dimničar – priča Kanjuh, koji je nakon odlaska u penziju počeo intenzivnije da se bavi upravo proizvodnjom odžačarskog alata.
Danas je njegova specijalnost izrada četaka za čišćenje peći, kotlova i dimnjaka, od manjih, kućnih, do većih, industrijskih sistema. Pravi četke različitih prečnika, dužina i namene, kao i upletene sajle i plastične strune, prilagođene konkretnim potrebama kupaca. Dužine alata variraju od jednog metra, pa sve do čak 15 metara, a najčešće se, kako kaže, traže one od pet do deset metara.

Izrada dobre odžačarske četke nije jednostavan posao. Potrebno je, kaže, sedam različitih operacija od pripreme, preko motanja i termičke obrade, do krojenja žice i pripreme osnovice.
Materijale nabavlja u Srbiji, žicu u Bačkom Petrovcu i Pančevu. Svaka četka je ručno rađena, od kombinacije čeličnih i polučeličnih žica, biranih tako da budu istovremeno čvrste, elastične i dugotrajne.
Održavanje dimnjaka nije stvar navike, već bezbednosti
Kanjuh svoje proizvode najčešće prodaje na vašarima u Rumi, Debeljači, Žablju, Temerinu i drugim mestima, uglavnom tamo gde mu put nije predalek. Kupaca ima „tu i tamo“, kako kaže, a najveća potražnja je u zimskoj sezoni, od jeseni do proleća.
Četke se kupuju i po porudžbini, a njegovi proizvodi su stizali, ne samo širom Srbije, već i u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Kupuju ih i profesionalni odžačari, ali i obični ljudi „da se nađe“, za sopstveno domaćinstvo.

– Održavanje dimnjaka – ističe Kanjuh – nije stvar navike već bezbednosti. Cevi oko peći treba čistiti češće, dok se sam dimnjak, ako se koristi tokom cele grejne sezone, mora čistiti najmanje dva do tri puta godišnje – na početku, tokom i na kraju sezone.
U dimnjaku se stvara čađ, ponekad i smola. Kad dođe do visoke temperature, može da dođe do zapaljenja, pa čak i pucanja dimnjaka – upozorava on, naglašavajući da je prevencija uvek bolja od posledica.
Odžačarski zanat danas je gotovo egzotika. Škola za odžačare, koja je nekada postojala kao i za druge zanate, više ne postoji, a novih majstora gotovo da nema.
Ipak, dokle god se ljudi greju na drva, ugalj ili pelet, ovaj zanat kao i alat koji ga prati ostaju neophodni. U tom diskretnom, ali važnom poslu, ljudi poput Đure Kanjuha čuvaju znanje koje ne sme da nestane zajedno sa dimom iz starih odžaka.
Piše: Aleksej Buila