Насловна ТЕМЕ ПЧЕЛАРСТВО Ko jede med sto godina, dugo živi!

Ko jede med sto godina, dugo živi!

Иако гази десету деценију живота, љубав према пчелама, коју је стицао током читавог живота, и према природи, о којој и данас брине с посебном радошћу и топлином, Георгије Ћурчић жели да пренесе сваком добронамерном и пријатељски расположеном човеку. Жели да то вишедеценијско драгоцено животно и пчеларско искуство, које се ничим не може купити, млађи знају да искористе и примене да би били успешнији и бољи, пре свега као људи, а потом и пчелари.

571

Čika Stanko Panijan, poznati pčelar iz Petrovaradina, često je na pitanje o lekovitosti meda odgovarao: „Ko jede med sto godina, dugo živi!“ Da  je ova krilatica, koja je među pčelarima ostala do današnjih dana, tačna potvrđuje i jedan od najstarijih pčelara u Novom Sadu – devedesetjednogodišnji Georgije Ćurčić, koga sam srela krajem prošle godine. Iako gazi desetu deceniju života, ljubav prema pčelama,  koju je sticao tokom čitavog života,  i prema prirodi, o kojoj i danas brine  s posebnom radošću i toplinom, želi svakom dobronamernom i prijateljski raspoloženom čoveku da prenese. Želi da to višedecenijsko dragoceno životno i pčelarsko iskustvo, koje se ničim ne može kupiti, mlađi znaju da iskoriste i primene  da bi bili uspešniji i bolji, pre svega kao ljudi, a potom i pčelari. Jer, i čika Đoka se poziva na Jovana Živanovića, rodonalečnika srpskog racionalnog pčelarenja, koji je u „Srpskom pčelaru“ pisao  da su „sve kovandžije valjani i pošteni ljudi, jer gledaju živi primer u neumornoj pčeli, koja bez prestanka i bez sanka danju i noću radi, te  time i svog gospodara opominje  na rad i delanje“.

I tako, obradovah se ja susretu sa čika Đokom, koga sam upoznala davnih sedamdesetih godina prošlog veka  kada sam počinjala svoju novinarsku karijeru u Radio Novom Sadu, gde je on radio u tehnici od osnivanja Radija 1949. godine. Tada nisam ni slutila da će ovaj čovek biti izuzetno važan u životu naše porodice,  da će, zahvaljujući njemu, koji je krajem osamdesetih godina 20. veka bio predsednik Društva pčelara „Jovan Živanović“ u Novom Sadu, moj suprug Dušan,   sa 34 godine postati najmlađi pčelar po godinama života u društvu pčelara  i početi da se bavi ovim poslom predano i ozbiljno, baš onako kako pčela i priroda zaslužuju.  No, to je posebna tema, o tome drugom prilikom. Ali ovaj susret  sa čika Đorđem podsetio me je na to vreme  i poštujući njegove godine, iskustvo i znanje, upustila sam se u razgovor, upijajući svaku reč, kao da tek počinjem da se interesujem za pčelarstvo, iako je iza mene tridesetogodišnje iskustvo.

Zlatno pravilo života

Georgije Ćurčić je rodom iz Iriga, a pčelarstvo mu je ostalo u amanet od oca i dede,  koji su uspešno učili od seoskog sveštenika Gojka Mihajlovića, oca Borislava Mihajlovića Mihiza, jer u ono vreme svaka crkvena porta imala je košnice a sveštenik je bio učitelj pčelarstva. Preci čika Đokini, pa i on kao dete, pčelarili su sa pletarama i kaže da im je najteže bilo kada na kraju pčelarske sezone moraju da uguše pčele da bi uzeli med, jer tada se tako radilo. Od sto pletara, ostavljali su dve, a ostale gušili, saće muljali i taj med bio je najdelotvorniji – priča čika Đorđe. Iz dve pletare, na proleće su se pčele rojile i svaki roj su hvatali i stavljali u prazne pletere, a kad se iz roja izroji roj, to su takozvane bele pčele i najbolje matice – toga danas nema, takvo pčelarenje više ne postoji, tehnologija je unapređena, iako se pčela tokom svog postojanja nije promenila. Ona je ista, samo je čovek taj koji hoće da je prilagodi sebi i svojim potrebama. A to je veoma teško – ističe čika Đorđe.

Kad se pojavilo pokretno saće i košnice Živanovićeve „amerikanke“, Ćurčićevi su ih odmah nabavili i trudili se da savladaju novu tehnologiju. U tome su bili uspešni, jer su imali izuzetenog učitelja, protu Gojka Mihajlovića. Jer  sve što radimo, kaže čika Đorđe, moramo savladati najbolje, uz pomoć i podršku najboljih u tome. „Znaš, ja sam se  u životu pridržavao zlatnog pravila, a ono glasi: šta hoćeš, zašto hoćeš, kada hoćeš i kako hoćeš. Kada imaš odgovore na ova četiri pitanja – onda počinji! Tog pravila sam se ja čitavog života pridržavao i ono  je u svemu primenljivo!“

Zlatno pravilo života čika Đorđa Ćurčića podsetilo me je na današnje vreme i Demingov točak koji glasi: isplaniraj, uradi, proveri i poboljšaj.  Isto to, ali savremenim jezikom kazano, upućuje na veoma preciznu razradu svakog posla, posebno pčelarstva, koje traži tačnost i preciznost, veliko znanje, intuiciju, a pre svega ljubav prema prirodi, pčeli i svemu što je okružuje.

 Pčela je uvek ista, ljudi su promenljivi

Kada su u Vojvodinu iz Slovenije stigle prve LR košnice,  Ćurčićevi su počeli  da se bave selećim pčelarenjem i, tragajući za dobrim pašama, obišli su staru Jugoslaviju i uzduž i popreko. Čika Đorđe ističe da su LR košnice za medarenje a ne za pčelarenje, iako je tokom svoje pčelarske karijere imao najviše LR košnica. Velika podrška u ovom poslu bila mu je supruga Dara, koja se trudila da ga u stopu prati, podrži i pomogne i u lepim i onim trenucima koje želi da zaboravi. Zahvalan je supruzi na 65 godina skladnog zajedničkog života, u kojem su postali jedno biće. Žao mu je što sada nema kome da ostavi pčele, što je ćerka Dragica alergična na pčelinji ubod, a unuci nisu zainteresovani za pčelarstvo.  

Ipak  je srećan  što je unuka od malena  učio da radi, naučio da vešto rukuje alatom, tako da je sada ponosan što je uspešan u svom poslu, iako to nije pčelarstvo. Zadivljujuće je slušati čika Đoku sa koliko ljubavi i plemenitosti govori i koliko mu sećanja dosežu, bez obzira na godine.

Priseća se da je košnice držao na četiri različita mesta, po 25 košnica na svakom, radi sigurnosti da ako tokom zime stradaju, ne izgubi sav pčelinjak. Savladao je tehnologiju LR košnice do tančina, unapredio proizvodnju matičnog mleča, na Vencu izgradio pčelarsku kućicu i ozidan pčelinjak za proizvodnju uvek svežeg prirodnog matičnog mleča, sam je proizvodio matice, eksperimentisao je i beležio, zaključivao i donosio odluke koje su ga učinile  izuzetno uspešnim pčelarom.

Foto: Pixabay

Sitnice sa krupnim posledicama

Iako nije dobio ni jedno pčelarsko prizanje, ne mari za to. Ponosan je na to što je osnivač Društva pčelara „Jovan Živanović“ u Novom Sadu, što je bio njegov predsednik i bdio  nad njim da se ne ugasi.  Vodio je 50 godina pčelarski dnevnik, u početku opisno, a potom sistematski. Taj dnevnik je svedočanstvo zlatnog vremena pčelarstva i potvrda da je pčela uvek ista, samo su ljudi promenljivi. Takođe, beležio je sitnice koje to nisu, s namerom da ih prenese mlađim pčelarima, da ne prave iste greške jer – ne kaže se bez razloga da se pametan uči na tuđim greškama!

Ceo život je skup beskonačnih sitnica, kaže čika Đoka.  Na sitnice skoro nikad ne mislimo sve dok se ne jave njihove posledice. Sitnice male, a posledice velike, nekad katastrofalne!

Georgije Ćurčić se sa pčelama druži više od 8 decenija, pa je mnoge sitnice skupo platio. Narodna mudrost kaže: „Ako si nešto naučio, škola ti nije skupa“.  Neke njegove  kolege su sitnice plaćale jako skupo, pa čak i životom, a o materijalnim gubicima da i ne govorimo. Nakon posledica od sitnica i štete pčelar stisne zube, ćuti i trpi,  zaklinjući se u sebi da će drugi put paziti i o njima voditi računa. Oni koji nisu platili školu a zahvaljujući samo sreći, misle kako se njima  ne može desiti da sitnicu plate skupo. Zato je čika Đoka rešio da sitnice koje su se desile njemu ili nekim njegovim  kolegama u okruženju sakupi i upozna druge, pa kada im se one ispreči da bar znaju kakve su posledice. Neko je platio školu, vi samo pročitajte i zapamtite!

-Drage kolege pčelari, u Fruškoj gori, a i na drugim mestima gde ima drveća i žbunja, ima i zmija. Zato ne ostavljajte odeću  na zemlju, uvek je obesite o granu, a i hranu. Prilikom utovara pčela i legla  obavezno imajte na rukama rukavice, a kad idete mimo staza, nosite štap obavezno! Nikad se ne odmarajte ispod voćaka, jer često divlje svinje tu dolaze i ostavljaju po zemlji i travi mnogo krpelja koji lako mogu da pređu na čoveka. Posledice od zaraženog krpelja, kada se zakači za telo čoveka i ne odstrani blagovremeno, jako su velike. Kod čoveka se nakon inkubacije javi lajmska bolest, koja se veoma teško leči, skoro da je neizlečiva. Kada u prirodi sedite ili šetate, obratite pažnju na krpelja – kada se zalepi i prodre kroz kožu, organizam reaguje, to mesto počinje da svrbi i koža menja boju u crveno i nastaje kvrga. Oseti se odmah. Posle odtstranjivanja krpelja, obavezno se javite lekaru. Eto, to su samo neke „sitnice“ na koje vam ukazujem da ih zapamtite i izbegnete – završava samo jedan deo svoje priče pčelar Georgije Ćurčić, Novosađanin sremačkog porekla.

Sitnica prva: Zmija u „fići“

– Selili smo pčele 1962. godine sa lipe iz Starih Ledinaca na suncokret. Kao uvek – žurba, tovari se u kamion…  Noć, tamna, crna, ne može crnja biti. Vezujemo upakovane košnice i stižemo na suncokret pre izlaska sunca. Kada smo istovarili i postavili košnice na lege – nogare, shvatamo da smo vagu zaboravili u Ledincima. Znam da su košnice bile zarasle u travu pa je i to razlog zašto smo je zaboravili. Sutra odmah posle posla vadim iz „fiće“ sedište do vozača i krećem po vagu. Moja tada mala ćerka Dragica koja je imala oko 5 godina već se smestila na zadnje sedište, hoće da ide sa mnom da se voza. Mislim – nema problema, neka ide, odmah se vraćamo. Na mesto gde su do sinoć bile pčele stižemo za nepun  sat, sunce prži, 3 sata posle podne, „fićin“ krov se usijao. Ćerka hoće da izađe iz kola, ja kažem ne može, odmah se vraćamo. Otvaram kola, uzimam iz trave vagu i stavljam je na mesto izvađenog sedišta, zatvaram vrata, sedam za volan i krećemo kući za Novi Sad. Nismo prešli ni 500 metara kad moja ćerka kaže: „Tata, zmija!“ Ja gledam kroz šoferšajbnu da vidim zmiju na putu, ne vidim je.  Moja ćerka opet ali malo glasnije: „Tata, zmija!“ Ja se okrenem da je ukorim da ćuti, kad ugledam – iz vage izlazi i diže glavu sikteći velika zmija. Verujte, iako je bila vrućina, oblio me je hladan znoj, stao sam ne znam kako, otvorio sam svoja vrata i izvadio ćerku iz „fiće“, odahnuo sam ali sad treba isterati zmiju iz kola. Srećom, u kolima je bila rezervna dimilica, brzo sam je upalio i počeo da duvam dim u „fiću“, koji je počeo da kulja na otvorena vrata pored vage. Zmija se polako povlačila, a bila je duga preko 1 metar. Bežeći od dima, prošla je preko vrata napolje. Kada sam se uverio da je otišla daleko prema potoku, uzeo sam rukavice i izvadio vagu iz kola. Dobro sam je protresao i pogledao unutra i odole i tek onda ponovo stavio u fiću. Kući smo stigli sa vagom bez problema.

 Sitnica druga: Zmija u „stojadinu“

-Cedili smo bagrem na Iriškom vencu. „Stojadina“ smo parkirali malo dalje u hladovinu, iz kola smo nešto uzimali pa zadnja vrata od pak-tregera nismo sasvim zatvorili. Pošto smo se udubili u vrcanje, hladovina je otišla i „stojadin“ se usijao na suncu. Supruga Dara  hoće da preparkira kola u hladovinu, kad se vrati i kaže – kao da ima nešto u kolima, čula je neko grebanje. Odem ja, otvorim vrata pak-tregera, a ono u kolima velika, duga i debela zmija. U gepeku su bile velike makaze za rezanje šiblja i šimšira, ja ih brzo uzmem i makazama uhvatim glavu koju je zmija podigla. Ona poče da se koprca, ja stegnem makaze i brzo ih bacim sa zmijom koja se obmotala oko drški.  Tako je jako drške stisla da je sama sebi glavu otsekla…

M. Vorgić

Dobro jutro broj 562 – Februar 2019.