Насловна РАЗНО Kraj Ljubiša – kućice za odmor iz snova

Kraj Ljubiša – kućice za odmor iz snova

ЕТНО СЕЛО БОШКОВА ВОДА ТУРИСТИМА ДАРУЈЕ БЛАГОДЕТИ ЗЛАТИБОРА

530

Kada su 1924. godine baba i deda Aleksandra Dacovića odlučili da napuste rodni Ljubiš i presele se u Užice, ni sanjali nisu da će jednog dana na njihovu nemalu livadu na obroncima Zlatibora dolaziti ljudi iz cele Srbije i inostranstva, kako bi se odmarali i uživali u blagodetima prirode i domaće hrane koju će im priuštiti njihov unuk. Naš domaćin Aleksandar, posle godina provedenih za volanom na putevima širom sveta, pre 15 godina odlučio je da se povuče na dedovinu u Ljubišu i i od prostrane livade napravi mesto za dobrodošlicu turistima koji su se sve više okretali netaknutoj prirodi. Meštani sela, udaljenog svega tri kolimetra, bili su veoma nepoverljivi prema Aleksandrovoj ideji dovođenja turista u ovaj pitomi kraj. Ali, on nije odustajao. Najpre je napravio jednu kućicu sa četiri stola kako bi slučajni prolaznici mogli da sednu i popiju kafu i pojedu domaći kolač. Njegova supruga Milena za turiste je počela da pravi pite i kuva kupus u zemljanom loncu. U jednom trenutku ovaj bračni par nije mogao sam da usluži goste, a novac, ostavljen ispod tanjira, jer klasičnog jelovnika sa fiksnim cenama nije bilo, počeo je da pristiže. Tada su napravili i prvu kuću za spavanje koja je odmah dobila i prve goste iz Beograda. Za njima su dolazili i ostali, a reklama je bila preporuka onih koji su boravili. Tako su kućice počele da se nižu, a posao da se razvija i etno seli Boškova voda je rođeno.

Stopića pećinu prvi istražio Jovan Cvijić

Između sela Rožanstva i Trnave, na severoistočnoj strani planine Zlatibor, nalazi se Stopića pećina. Od turističkog centra Zlatibor udaljena je svega 19 kilometara, a iznad nje prolazi put Zlatibor – Sirogojno. Od njega uređena staza vodi sve do pećine koja je ime dobila po zaseoku Stopići. Prvi pisani podaci o njoj nalaze se u Zapisniku Srpskog geološkog društva iz 1901. godine, a prva speleološka istraživanja uradio je naš veliki istraživač i tvorac naučne speleologije, Jovan Cvijić.

Stopića pećina dugačka je 1.691,5 metara i kroz nju protiče Trnavski potok. Čine je pet celina – Svetla dvorana, Tamna dvorana, Velika sala sa kadama, Kanal sa kadama i Rečni kanal. Krečnjački sloj u pećini potiče iz perioda triasa i debeo je više od 100 metara. Impresivni ulazni otvor s desne strane reke Prištavice nalazi se na 711,18 metara nadmorske visine. Zaštitni znak pećine su bigrene kade, udubljenja oivičena kamenim zidovima, vijugavim, rumenkastim naborima u kojima se voda nakuplja i kaskadno preliva stvarajući slapove. Pri većim vodama formira se jedinstven vodopad visine 9,44 metra koji je nazvan „Izvor života“.

Ljudima su potrebni prostor, čisti vazduh, voda i zdrava hrana

Dacovići su ubrzo napravili restoran i branu na Čigotskom potoku koji protiče kroz imanje, iz kojeg se leti vodom puni bazen. Obnovljena je i stara vodenica. Ona sada melje pšenicu, heljdu, kukuruz, od čijeg se brašna za goste prave domaći hleb i proja, a brašno može i da se kupi. Aleksandrov otac Boško napravio je spomen-česmu koju su meštani nazvali Boškova voda, pa otuda i naziv ovog etno sela koje ima sedam smeštajnih jedinica sa ukupno 22 kreveta, a porodičnom poslu priključila su se oba sina s porodicama.

– Oko 70 odsto naših gostiju su porodice s malom decom. Za njih je centar Zlatibora, koji je od nas udaljen 20 kilometara, suviše urbanizovan. A deci je potreban prostor, čist vazduh, zdrava hrana i voda. Proleće, leto i jesen rezervisani su za razbribrigu na dečijim igralištima, a zima za sankanje. Stranci dolaze sa svih strana, a u poslednje vreme mnogo je turista iz Rumunije. Domaći gosti mahom su iz Beograda, Novog Sada i Subotice. Gosti su smešteni u vajate – priča naš domaćin – koji su stari 100 do 120 godina koje sam kupovao po okolini i prenosio ih na svoje imanje i zajedno s majstorom reparirao. Spoljašnjost im je autentična, a unutrašnjost opremljena tako da zadovolji sve zahteve turista, priča Aleksandar Dacović i naglašava da svaka kućica ima svoju priču.

Prva brvnara koju je ovaj domaćin kupio bila je kraj Titove vile. Ona je tokom Drugog svetskog rata bila bugarska bolnica. Pet godina nakon njenog postavljanja Aleksandra je posetila jedna žena iz Beograda koja mu je ispričala da je ta kuća bila vikendica njene porodice koja je nekada u Užicu imala mlin, te se ubrajala u bogate porodice toga kraja. Jako ju je obradovalo to što brvnara nije prepuštena zubu vremena, već je počela novi život.

Gostiljski vodopad – mesto gde vile prebivaju

Jedna od najatraktivnijih hidroloških vrednosti Zlatibora je Gostiljski vodopad. Nalazi se u selu Gostilje i 25 kilometara je udaljen od centra Zlatibora. Na Gostiljskoj reci, ispred ušća u Katušnicu, voda se obrušava sa 20 metara visoke krečnjačke litice, praveći jedinstven vodopad. Nizvodno od velikog vodopada potok gradi veći broj manjih vodopada i slapova sve do ušća u reku Katušnicu. Prema legendi, u virovima Gostiljskog vodopada kupaju se vile.

Težnja da se turistima ponudi samo organska hrana

U Etno selu Boškova voda sezona traje cele godine, a gosti su im bili i naši košarkaši na čelu sa Drganom Kićanovićem. Kako kažu, slavni sportisti nisu zahtevni. Posebno vole domaću hranu, karakterističnu za ovaj kraj, koju priprema Milena. Ukućani kažu da je ona stub.  Sama spremi hranu za 150 ljudi, a kuva ono što je kuvala svojoj porodici pre početka ovog posla. Kaže da je dosta saveta za pripremu hrane dobila i od gostiju.

-Restoranski jelovnik podrazumeva svega nekoliko tradicionalnih jela ovoga kraja – pastrmku, teletinu ispod sača, teleću čorbu, roštilj, različite pite, suvo meso, sir, kajmak i domaće kolače. U startu nismo želeli da pravimo veliku ponudu. Ideja nam je bila da ponudimo ono što ljudi ovde jedu. U selu kupujemo domaći kajmak i sir. Pršutu i čvarke svi vole i njih nabavljamo od lokalnih mesara. Mesim domaći hleb od belog pšeničnog i heljdinog brašna. Koristim i brašno od spelte i raži. Pravim i pravu zlatiborsku seljačku proju koja podrazumeva kukuruzno brašno, kvasac i vodu. Jagnjetinu i teletinu spremamo ispod sača. Uvek imamo i svežu pastrmku, uzgajanu u ribnjaku u Ljubišu. Naši gosti su mahom porodični ljudi, tako da zbog dece uvek kuvam teleću čorbu. Povrće kupujemo od lokalnog stanovništva, ali je veliki problem to što nema mnogo mladih ljudi – priča Milena.

Mokra Gora, Drvengrad i Muzej Tarabića u Kremni

Između planina Zlatibor i Tara prostire se živopisno planinsko selo Mokra Gora. Atrakcija je stara pruga uskog koloseka – Šarganska osmica. Ona se pruža 300 metara uzbrdo i formira savršenu osmicu. Na obližnjem brdu Mećavnik nalazi se etno selo našeg proslavljenog filmskog režisera Emira Kusturice. Istočno od Mokre Gore nalazi se selo Kremna, čuveno po prorocima Milanu i Mitru Tarabiću koji su živeli u 19. veku. Legenda kaže da je selo Kremna nastalo u dalekoj prošlosti, a i to u trenutku stvaranja zemlje kada se desilo „kosmičko čudo“. Tada se, pri sudaranju nebeskih tela, javio fenomen kada je oivičen prostor na Zemlji, kotlina između planinskih venaca Zlatibora i Tare, koja se po tajanstvenošću kamena-kremena zove Kremna.

Bez porodičnog posla nema života i napretka

Kod Dacovića se tačno zna šta ko radi. Aleksandar je zadužen za održavanje etno sela, Milena za pripremanje hrane, a mlađi sin Boško radi kao konobar, dobavljač, radi rezervacije i ugovore. Stariji sin Radenko uskoro će se vratiti iz Amerike jer, kako kaže Uroš, iako je otišao da zaradi novac i pomogne svojoj porodici u zajedničkom biznisu, sebe tamo na duže staze ne vidi. Obe snaje pomažu onoliko koliko im obaveze oko dece to dozvoljavaju. U ovoj porodici svi rade, i gosti kroz njihovo gostoprimstvo, vide koliko su posvećeni poslu. Milena kaže da njen radni dan počinje u sedam, a završava se oko 23 sata. Ipak, u jednom se svi slažu. Bez porodičnog posla nema života i napretka.

J. Bajšanski

Dobro jutro broj 579 – Jul 2020.