Naša majka bila je ranoranilac. Dok je svet još ćutao, ona je već ustajala. U tri ujutro, svakog dana, kao po nekom unutrašnjem satu koji se nikada nije kvario. Tiho, bez reči, bez pitanja. Leti zimi, nikad umorna, nikad nenaspavana. Jedini dan kada bismo je preduhitrile bile su Materice, jer je nedeljom dozvoljavala sebi da spava do šest. Zamislite šest! A retko smo i znale kad su Materice, na to bi nas uvek podsetila komšinica Linka.
– Sutra da vežete Olgu, Materice su – govorila bi nam tiho, najtiše moguće, kroz zalogaj subotnje proje, jer je to bio običaj u zgradi da se vikendom svi sjate u našu kuću, a mama u zavisnosti od raspoloženja pravi projaru, kačamak koji je lupala toliko dugo da bi već svi zveckali kašikama podsećajući je da mu dušu ne izvadi, ili gibanicu – gužvaru čija se mast niz bradu i ruke cedila. I mi bismo to subotnje veče u svojoj sobi treptale od uzbuđenja, navile sat u pet ujutru i skakale već na prvo zvono, jer praktično spavale i nismo. Ustajale smo na prstima, držeći dah, kao da kuća može da se probudi pre nje. Prišle bismo joj tiho, vezale konce oko nogu i čekale da se probudi, kao da ona to nije osetila i nije znala. Čekala nas je, sa onom tišinom u kojoj se razume više nego rečima. Ona bi se kao budila, šokirana što ne može na noge, smejala i molila da je odvežemo, kako bi do poklona došla. Nagrada su bile sitnice. Uvek sitnice. Po kesica bombona i po par rukavica ili čarapa, u zavisnosti šta je prethodne godine kupila. Ali nama je taj jedan par rukavica bio lepši od svega što se moglo kupiti. I saznanje da se majka ne ljuti, jer zna da se ljubav ponekad veže oko nogu.
Tekst: Zorica Dragojević