Staza do najviše tačke Zagajičkih brda u jednom pravcu duga je oko 7 kilometara. Na toj putanji smenjuju se šumoviti delovi, ravna stepa, pa brdašca. Impresije se smenjuju sa svakim pređenim kilometrom. Staze valovite kao da plovite po nekom zelenom moru, a onda ugledate brdo koje pomalo štrči kao piramida.
Zagajička brda su melem za oči i pluća, jer svežeg vazduha ima u izobilju. Tišinu prekida samo let i zujanje pčela, a svako zastane da pomiriše poljsko cveće. Tu je i jedan pas, očigledno lutalica, koji čas ide ispred grupe, čas prekida putanju i traži malo pažnje. Na najvišoj tački Zagajičkih brda na 256 metara nadmorske visine nalazi se kameni obelisk. Ne zna se kada je podignut, ali pogled odatle puca na sve strane i daje osećaj kao da ste se popeli na Himalaje, iako je uspon tek par stotina metara.
Kažu da je ovaj predeo na severnoistočnom obodu Deliblatske peščare najbolje posetiti u maju kad sve ozeleni i u jesen, kada sve poprimi zlatno – žutu boju. Smatra se da su travnate loptaste dine jedinstveni relikt pra-pejzaža Panonske nizije, pre nego što su je potisnule oranice. Neki je zovu i Banatskom Toskanom zbog izuzetnih predela za fotografisanje. Lovci na kadrove neumorno tragaju za pozicijama sa kojih će u suton ili svitanje uhvatiti nežnu igru svetlosti.
Tekst i foto: Biljana Nenković
