Mi, sad već vremešne generacije, sve više ličimo na naše roditelje i ne retko ove male, naše naslednike, hvatamo u letu da im ispričamo kako smo mi nekad i kako je to nekad bilo…
A i jeste bilo. Danas, samo malo onih privilegovanih koji imaju bake i deke na selu ili vikendicu gde je voće neprskano, može da priča o tome kako je divno ubrati trešnju direktno sa drveta i odmah je pojesti. Sećam se kako smo vikendom odlazili na selo kod ujaka i ujne. Kakvu su oni trešnju imali… Ujna je imala beskrajno strpljenja da uz nas gradske cure, a bilo nas je tri i jedan mudriji bata (bar je trebalo po uzrastu to da bude) plus njenih dvoje, stigne, otprati, nahrani, a uz to obavi i sve svoje poslove. I imala je ujna volje i vremena da se sa nama igra vije, žmurke, čak nas je vozila i traktorom, a zaista ne znam kako nas je sve ukrcala u isti da vidimo da li su zrele trešnje na drugom kraju sela. Koliko smo se mi radovali tom događaju. Nije kao što je danas da odeš na pijacu i za pravo bogatstvo kupiš šaku prvih trešanja. Mi smo imali privilegiju da možemo da ih sami uberemo i odmah takve pojedemo. Ukus prvih trešanja, smeh, razdraganost oko razmene sa onim ko ima veće trešnje ili je ubrao sa više grane pa da podelimo, to su uspomene kojih se sada rado sećam.

Danas odlazimo na selo retko i uglavnom za praznike. Ujak i ujna ostarili, mi porasli, stvorili svoje porodice. Ritam života nekako ubrzan, ne stiže se. Zaista mi se čini da su dani mnogo kraći nego što su bili. Planovi mnogo veći, a obaveza bezbroj. I onda ostane vikend da se skupimo i odemo do vikendice. A tamo, zamiriši stara trešnja, posadili je moji roditelji pre skoro pola veka. Ogromna, divna, uvek rađa. Prvi plodovi se zacrvene već do kraja maja. Oni najslađi uvek, kao po pravilu, na vrhu. Na vrh ko može i sme, ili dok ga mama ne uhvati. A ova naša, koja nije nikad prskana, spustila je svoje grane do zemlje da je i dečje ručice mogu dohvatiti i ubrati. Svake godine nas zove da sa nama podeli najukusnije plodove. Kao da je njena misija da nas svojim rumenim plodovima, pozove, namami da zastanemo i ponovo kao nekad podelimo svoj plen, da nas podseti na sve godine našeg odrastanja.
I upravo zbog te trešnje koju sada sa setom gledam, koja se ovog proleća borila sa kišom i vetrom kad je spremala cvet, sa mrazom dok je bila u punom cvetu, kako sprema svoje mirisne trešnje i beleži još jednu godinu punu malih i velikih ruku u svojim krošnjama, srećnih i musavih lica oko nje, znam da će još dugo da živi i da je nećemo prepustiti zaboravu.