Na gazdinstvu Slobodana Đorđevića iz sela Ribince, kod Vranja, ljuta paprika vezanka se proizvodi skoro četiri decenije. Njeno seme ne može da se kupi ni u jednoj poljoprivrednoj apoteci pa je i on kao i njegov otac proizvodi od semena koje sam na jesen vadi iz najlepših plodova. Deo proizvedene paprike proda na zeleno, a drugi naniže na niz i suši. Osušena paprika mu se više isplati za prodaju pa uvek gleda da ima što više nizova.

Pre nego što krene papriku da niže obavezno je dva dana ostavi na beton ispred kuće da se malo prosuši. Tek tada je niže na niz. Ranijih godina svi njegovi nizovi su bili nanizani na tri roga. Sada je taj proces mnogo pojednostavio sve sa ciljem da svaka nanizana paprika dobije priliku da se dobro osuši.
– Nizove sušim na potkrovlju kuće gde je pretoplo i gde ima dosta i promaje. Na ovoj temperaturi bez obzira da li je paprika debelozidna ili ne, nizovi mogu da se osuše za dve nedelje – ističe Slobodan.

Njegovi nizovi na pijaci dostižu cenu od dve do tri hiljade dinara. Iako se neki uhvate za glavu i pobegnu glavom bez obzira kada im je saopšti, on uspe da proda svu osušenu papriku. Pre sedam godina je kaže prodao oko četiristo nizova jednom kupcu koji mu je došao na kućnu adresu i za sve njih odmah iskeširao oko tri hiljade evra.
Zbog takvih kupaca on je svake godine sadi na svom imanju. Ove godine mu je ova vrsta paprike, koja mnoge kupce neodoljivo podseća na detinjstvo, fantastično uspela uprkos suši. Kaže da nije moglo drugačije da se desi jer je u aprilu mesecu na mestu gde je planirao njenu sadnju pred oranje bacio i Geo2 đubrivo. U vreme sadnje je dodao i tri šesnaestice, a kada je udarila suša počeo je intenzivno da je zaliva sistemom kap po kap. U početku je zalivao svaki drugi dan, a onda je proredio. Otuda sada bere prelepe plodove odličnog kvaliteta i prodaje na pijaci po ceni od 300 dinara za kilogram. Iako mnoge domaćice smatraju da je njena cena paprena ipak ne mogu da joj odole pa s toga se uvek potrude da kupe neki kilogram za spremanje nekog omiljenog porodičnog specijaliteta.
Tekst i foto: Gordana Nastić