Насловна ТЕМЕ ПОВРЋЕ Ranijom sadnjom izbeći plamenjaču

Ranijom sadnjom izbeći plamenjaču

Због неадекватне заштите ово поврће, посебно корнишони, спада у најризичнију групу када је реч о остацима пестицида

645
Фото: Pixabay

Za krastavac koji se proizvodi na otvorenom polju plamenjača je najopasnija bolest. Obično se pojavljuje krajem juna i početkom jula i za kratko vreme nanese velike štete. Da to ne mora da bude tako pokazala su istraživanja grupe stručnjaka Departmana za fitomedicinu i životnu sredinu, Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, predvođena dr Ferencom Balažom, profesorom u penziji.

U mnogim ogledima rađenim pre nekoliko godina, ovi stručnjaci su utvrdili da hemijske mere često ne obezbeđuju dovoljno adekvatnu i sigurnu zaštitu, iako se koriste visokoefikasni preparati. Razlog je neadekvatna primena. S obzirom na to da gljiva koja prouzrokuje plamenjaču prodire u biljku kroz stomine otvore s naličja lista, neophodno je da svi delovi ovog povrća budu kvalitetno prekriveni mlazom fungicida, što je teško izvodljivo za naličje listova.

Nerešen problem hemijske zaštite vezan je za karencu i ostatke pesticida u plodovima, posebno kornišona, koji se beru na svaka dva-tri dana. Zbog tehnologije proizvodnje i zaštite, ova povrtarska vrsta spada u najrizičnije u pogledu ostataka pesticida, a samim tim i zdravstvene bezbednosti u ishrani. Ogledi su pokazali da se problem može ublažiti, ako ne i rešiti, setvom selekcija visokotolerantnih na ovu bolest i uvođenjem ekstra rane i rane proizvodnje korišćenjem rasada, folija i agrotekstila.

Foto: Pixabay

Ovaj zaključak potkrepljuju i rezultati ogleda. U ekstra ranoj proizvodnji, iz rasada, uz pokrivanje zemljišta folijom i biljaka agrotekstilom, kod sorti regal i heros, najčešće gajenih u našoj zemlji, bilo je 12 berbi pre pojave plamenjače i šest posle otkrivanja prvih znakova bolesti.

U ranoj proizvodnji, iz rasada, plodovi obe sorte su pre pojave plamenjače brani osam puta, a posle pojave – u šest navrata. Rokovi sadnje odrazili su se i na prinos. U ekstra ranoj proizvodnji bio je veći za dvadesetak tona po hektaru.
U srednje ranoj proizvodnji (rasad, pokrivanje zemljišta folijom) krastavac je bran u sedam navrata pre pojave bolesti i u šest posle. Rod je bio lakši za tridesetak tona.

U klasičnoj proizvodnji – direktna setva, kod obe sorte bile su svega četiri berbe pre otkrivanja zaraze i četiri posle toga. Prinos je prepolovljen u odnosu na ekstra ranu proizvodnju. Nameće se zaključak da se problem ostataka pesticida u plodovima krastavca rešava pravilnim izborom sorti koje su otporne ili tolerantne na gljivu – izazivača plamenjače i uvođenjem ekstra rane, odnosno rane proizvodnje ovog povrća, čime se izbegava pojava plamenjače kod najmanje 12 berbi bez primene fungicida.

R.D.j