Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ Utisak jednog putnika

Utisak jednog putnika

262

Vrnjačka banja – jedna od dve najposećenije banje u Srbiji, kad pozove, nema čekanja, kreće se odmah i sad. Kako u knjigama piše, banjsko naselje  je smešteno delom na severnim obroncima planine Goč, koja pripada šumskom-planinskom kompleksu koji čine Kopaonik, Jastrebac, Stolovi i Željin, prema Zapadnoj Moravi i južnim obroncima Gledićkih planina. I jeste, nekako lepo ušuškana u dobrom društvu zelenih planina, pa se zato u Vrnjačkoj banji dobro i lako i diše i šeta.

Mnogi kažu da se u Vrnjačkoj banji puno gradi, ali mogu potvrditi da banjska promenada čuva svoj izgled i odoleva vremenu već više od pola veka, čak mi se čini da je sve lepša. I uvek kada me put dovede, oči i duša se ispune lepotom stogodišnjih lipa koje okružuju potok, koji svakom posetiocu pripoveda priču o svojoj banji. Neko se šeta, neko trči, svako kako ume, može i hoće. Svi su nasmejani, pa u društvu i razgovoru, od izvora do izvora, sve usput do domaćeg sladoleda i rukotvorina od drveta, proizvoda od meda i lekovitog bilja iz čiste prirode okolnih planina, uživaju u sunčanim danima.

A prvi izvor – topli, nalazi se kod čuvenog okruglo-crvenog sata, prepoznatljivog sa šerpi iz detinjstva. Čim sam prišla,  osetila sam miris sumpora, ali voda se mora  probati. Kažu dobra je za varenje i stomačne probleme. Popili smo taman toliko da se proba, koliko u dah da stane. Topla, aromatizovana, ali pitka i zdrava. Valja se. Ispred se proteže divni cvetni park. Ne zna se da li je lepši sa lalama i danom i noći, ili sa letnjim kadifama i begonijama. Možda i u jesen kad menja boje od zelene, narandžaste do crvene, ili  u zimu kad se obuče u belo. Klupe su uvek  pune, pa uz dobro društvo priči nikad kraja, dok tema temu stiže. Ima tu i vrednijih, koji šetaju, neki potrče za malim i brzim nogama. Čuje se kikot i igra dece iz obližnjeg parka samo za njih napravljenog, a naravno tu je i neizostavni japanski vrt.   

Može i vozićem da se stigne do sledećeg izvora, na kraju promenade – Snežnika. Nekad je to bio najhladniji izvor, pa se zato  tako i zove, danas nije baš tako hladan, ali je voda ukusna i pitka. Ne zna čovek kad je dosta, ne može je se napiti. Znam da je moja majka pre pola veka pila zarad bubrega, i da joj je baš prijala.

A u sredini promenade malo jezero. Ono već ima svoje društvo, patke u bezbroj boja, mačke i mačiće na obali koji ih gledaju i maštaju i mi koji sve to beležimo okom i kamerom. Tu je naravno i izvor Jezero, meni najprijatniji. Nekako je voda taman kako treba. U daljini gazirana, ukusna i svoja. Ali na stranu moj utisak, kažu da je za šećernu bolest i druga endokrina oboljenja, kao i za bolest krvnih sudova.

Odmah do nje se smestio ogroman panoramski točak. Za male, rekli bi, ali ima i nas pomalo vremešnijih, u najboljim godinama, koji smo poželeli da se provozamo. Ide polako, a pogled puca dokle oči vide. Vidi se do juga i severa, istoka i zapada.

I tu da stanem. Ne bih ovaj put pisala o hrani, i čuvenoj poslastičarnici, to je već rečeno. Utisak koji ostavlja Vrnjačka banja je neprolazan i uvek vas ispraća sa – Doviđenja, vidimo se opet! A ja se radujem tom ponovnom susretu nas dve.