Najčešće se vetrozaštitni pojasevi podižu od šumskog drveća – četinara, brzorastućeg listopadnog drveća i drugih drvenastih vrsta koja daju stabla sa visokom krošnjom. Takođe, značajno je da ovo rastinje ima dobro razvijen korenov sistem, sa izraženim centralnim korenom koji prodire dublje u zemljište i koji biljci odabranoj za zaštitu daje veću statičku stabilnost. Pri odabiru vrste za vetrozaštitu treba imati u vidu da ona nema zajedničke bolesti i štetočine sa gajenom kulturom, da se odlikuje dugovečnošću, otpornošću na sušu i po mogućstvu da ne bude pogodna za ishranu divljači. U zavisnosti od zemljišnih uslova, za tu namenu se kod nas najčešće koriste topola, lipa, breza, bagrem, bor, smrča i različite vrste ukrasnih biljaka sa piramidalnom krošnjom. Kako bi drveće bilo dobra zaštita zasadima voća mora se razmišljati i o njegovoj visini, jer što je drveće više, veći je zaštitni efekat na zavetrinu.

Prilikom planiranja vetrozaštitnih pojaseva, kao i vetrolomnih linija treba imati u vidu da će krošnje posađenog drveća značajno umanjivati udare vetra. Visina zaštitnog pojasa je bitna jer utiče na rastojanje do koje će se pružati zaštita u zavetrini. To praktično znači da što je drveće koje formira zaštitni pojas veće, to je veći i zaštitni efekat na zavetrinu.

Imajući u vidu visinu pojasa i, srazmerno tome, dubinu zaštićenog područja, vetrozaštitne pojaseve treba postavljati na međusobnoj udaljenosti od 450 do 500 metara. Oni treba da imaju propusne prolaze koji se ostavljaju sadnjom biljaka na većem rastojanju. Ovakvi propusti služe za prolaz vazdušne mase koja pritom znatno gubi na snazi. Dobijamo ih sadnjom jednog ili dva reda stabala na nešto većem međusobnom rastojanju. Efikasni su u slučaju dejstva vetrova manje snage, a često se koriste za unutrašnje vetrozaštitne linije, uz puteve ili kanalsku mrežu u voćnjacima. Kako bi voćnjak imao dobar prinos, a pojas ga ne bi zasenjivao, potrebna je optimalna udaljenost koja zavisi od pravca duvanja vetra.

Piše: dr Aleksandar Leposavić