Mali Božić – velika svetkovina

Za Mali Božić nismo nešto mnogo običaja imali. Ono što smo znali i što nam je preneto smo primenjivali. Jutrom bi se okupili za stolom ošamućeni od prethodno proslavljene Nove godine, strina bi nas streljala ispod oka, gledajući ko je kakav ustao i koliko se „proveselio“ uz Žikana-Žmiru i njegovu armoniku. Stric bi okadio hranu, vasilice još tople, premazane sirupom od šećera i vode, sir, kajmak od dva dana što se beli, proju čistu kuruznu, na debelo narezanu svinjsku pršutu, očitao molitvu i krenuo da seče glavu pečenice ostavljene od Božića. Uzeo bi najveći nož iz kujne, stavio na sredinu glave, na dršku noža desnu ruku i levom preko nje lupio. Bio je dovoljan jedan udarac i da se čuje lagano „krrrrc“, okrene nož levo i desno i glava je bila prepolućena. A svi smo, hvala Bogu, voleli da jedemo glavu. Prvo se uzimao mozak, jer trebalo je biti pametan i promućuran cele godine.

Foto: vecteezy

– Džabe tebi matori, daj ovim mladima, vidi kakvi su, jedva stoje. Njima mozga treba, dozvali se dabogda – priča strina, sve nas kao ne prekoreva, ne valja se grditi i ljutiti, a vidiš po njoj da bi nam najradije čitala vakelo. Mada i to uzimanje mozga se s godinama i nije pokazalo kao neki uspešan običaj. Njega nekako i preživesmo, al’ kad Ljubica krenu da uzme komad jezika koji je isečen na delove koliko nas ima, ču se jedno gromoglasno horsko „neeeeeeee“.

– Ne, samo se ti za jezik ne doitaj. Kud će više i gore, tebe niko natpričati ne more – ciknu strina i zaustavi je u pokušaju. Priznajem svima nam je laknulo kad je trgla ruku unazad i uhvatila da glocka uvo i obraze.  Nek bude zdrava i debela i nek dobro čuje, samo da ne melje kao vodenica.

Posle doručka puštali su nas da „lunjamo“ po selu, ali pred mrak da se vratimo, jer su oni dani (nekršteni) i zle sile i zli dusi vrebaju. I vraćali smo se, punih ruku svega i svačega kao prave poselarke, ispred nas je išao brat s upaljenim badnjakom. Stali bismo na našem raskršću par minuta i onda trkom s prvim mrakom u kuću, tamo gde je najsigurnije.

Tekst: Zorica Dragojević

razvojnifv.png

RAZNO

Domaći dugi

Među jesenjim sortama praziluka koje su otpornije na hladno vreme, kod nas se najčešće može naći domaći dugi praziluk. Ovo

Blagoja Dimitrijević uzgaja najbolje zečeve u svom kraju

U kavezima punim rasnih zečeva Blagoja Dimitrijevića iz sela Rakovac, kod Bujanovca, je uvek sve pod konac. Otuda su legla

Roditis – i vino i hrana

DAH GRČKE U VINARIJI BREG „Breg“, jedna od najmlađih, ako ne i najmlađa vinarija u Srbiji, kojoj se može samo

Istočnoevropski ovčar Kajzer – pas sa dušom

Onako visok i snažan, sa podignutim ušima, jakim kostima i dobro razvijenim mišićima istočnoevropski ovčar po imenu Kajzer, vlasnika Aleksandra

Lažne bukovače gorke i žilave

Gljive iz roda Crepidotus su prvenstveno saprotrofne, što znači da se hrane razlaganjem mrtve organske materije. Često ih možemo videti