Šajkača na glavi nije ukras, već znak porekla. Jovan Pavlović dolazi iz Brankovine, sela nadomak Valjeva, mesta koje Srbija pamti po Desanki Maksimović, ali i po snažnoj tradiciji domaće kuhinje. Upravo iz te tradicije dolaze i njegove pihtije, priznate i na takmičenjima u Srbiji.
Pavlović se ovim poslom bavi već dve decenije, a na rumenačku manifestaciju dolazi više od 12 godina. Recept za pihtiju koji koristi nije nov, niti „unapređivan“ modernim dodacima. Nasledio ga je od majke i, kako kaže, od njega ne odstupa.

– Pihtija se zna od čega se kuva. Od koža, papaka, uveta i glava. Meso ide na kraju. Bez toga to nije pihtija – objašnjava.
Za njega, pihtija nije jelo koje se ukrašava.
– Bez jaja, bez šargarepe, bez kiča. Pihtija je pihtija – kaže odsečno.

Upravo ta jednostavnost i doslednost donele su mu priznanje u Rumenki, gde su žiri i publika prepoznali ukus „kakav je nekad bio“.
Sirovinu ne dobija iz sopstvenog uzgoja, već je nabavlja preko zadruge „Trlić“, koja mu obezbeđuje papke, uveta i ostali materijal neophodan za pravu pihtiju.
– To mora da se čisti u više voda, to je težak posao i zato ga danas retko ko radi – ističe Pavlović, dodajući da upravo tu nastaje razlika između prave pihtije i industrijskih zamena sa želatinom.

Iako se pihtija najčešće vezuje za zimu, u Brankovini se ona jede tokom cele godine. – – Kuva se i za slave, preslave, veselja. Uz čvarke i suvomesnato – to je osnova trpeze – kaže Pavlović, koji pihtije kuva i usred leta, uz poštovanje svih pravila čuvanja i serviranja.
Proizvodnja je trenutno u procesu registracije, a šta će biti dalje, zavisi i od mlađih.
– Imam dovoljno godina da teram ovako do kraja – kaže.
I dok god je tako, iz Brankovine će stizati pihtija koja ne odstupa od onoga što jeste – jelo sa identitetom.
Tekst i foto: Aleksej Buila