Krupan vepar, dve krmače i desetoro prasadi divlje svinje kod njega su na konaku i doručku, a ostatak dana provode u divljini.
Tekst i foto: Željko Dulanović
Mada vaga više od dvesta kilograma i pojavom plaši, divlji vepar Bendžo dobroćudan je kao jagnje kada svom domaćinu jede iz ruke. Sa krdom se odomaćio na imanju Todora Jadžića u vrletima Murtenice kod Nove Varoši. Kod njega imaju konak i obilan doručak, a za drugo se snalaze dok slobodno lutaju po planini. Meštani kažu da su se navikli na njih i da im, bar za sada, ne prave štetu.
Tu su se već drugu godinu vezali za Todora, ali i Todor za njih. Međutim, ponekad ih nema da u Jadžiće, u brdima iznad centra Gornje Bele Reke, navrate danima. Todor tada svaki čas izlazi ispred kuće i zabrinuto gleda u planinu, telefonom se raspituje kod komšija i prijatelja u okolnim selima. A kada nakon neprespavanih noći u šumi čuje zvonce, kao da mu veliki teret sklizne s leđa.
Kada vide nepoznate, beže
-Jednom ih nije bilo punih šest dana, baš sam se zabrinuo. ‘Divljaci’ znaju da za noći prevale i po 80 kilometara, a gde su za to vreme ovi moji bili, bog će ga znati. Bendžu i krmačama stavio sam zvono oko vrata, da upozori lovce, ali nikada se ne zna. Jesu se odomaćili kod mene na imanju, ali su i dalje plašljivi, kao i svaka druga zverka. Kada vide nepoznate, beže. Takva im priroda – kaže za „Dobro jutro“ Jadžić.

Nakon poslednjeg prašenja, krdo se umnožilo, pa je uz vepra i dve krmače i desetoro, većinom ženske prasadi.
-Jednu krmaču sam dobio na poklon, a drugu kupio, dok sam vepra za oplodnju nabavio u razmeni. Dao sam za njega mog pitomog krmka od 260 kilograma. Kada je došao, Bendžo je imao 220 kilograma, a danas dosta više – priča Todor.
Redak slučaj
Upućeni kažu, da u planinskim krajevima Srbije i Bosne i Hercegovine ima još primera da se „divljaci“ odomaće na seoskim imanjima. Obično se radi o jednoj ili dve svinje, a retko o celom krdu, kao što je to slučaj u Jadžićima u Gornjoj Beloj Reci.
Lovci, međutim, primećuju da se u najvećem broju slučajeva radi o „mešancima“, odnosno o divljim svinjama koje su ukrštene sa domaćim sortama, moravkom i mangulicom.
U jarugma iznad kuća Jadžića obezbedio im je svu zgodu i tu ih obično i hrani. Zaseok Jasik je inače obrastao gustom bukovom šumom i bogat je bistrim planinskim potocima, pa divlja krmad imaju žira na pretek i dovoljno blata da se po ceo dan valjaju u njemu.
Zebe od rastanka
-U prirodi imaju svega u izobilju, ali uživaju i u domaćoj hrani. Za doručak obično pojedu oko deset kilograma kukuruza, u zrnu ili klipu, a zamešam im i u kantu od 20 litara ječmeno i ovseno brašno. Vole i čokoladnu napolitanku. Nedavno mi je jedan prijatelj doneo par stotina kilograma slatkiša kome je prošao rok, pa im i to povremeno izmetem – kaže Jadžić.
Todor i njegovi ljubimci izgradili su uzajamno poverenje. Kada su sami, prilaze mu da se maze, a u češkanju po leđima najviše uživa Bendžo.

-Jako su inteligentne životinje i kao da ti čitaju misli. Čim povisim ton, naljute se i odoše u planinu. Možeš da im nakon toga bacaš šta god hoćeš od hrane, ne pomaže. Trebalo je dosta vremena da se priviknemo jedni na druge. U početku je bilo teško, ali smo na kraju uspeli – priča Jadžić.
Nomadi
Šume u jugozapadnoj Srbiji bogate su ovom vrstom divači. Za divlje svinje kažu da su nomadi, jer su stalno u pokretu, idu tamo gde ima hrane, a nema lovaca i njihovih kerova.
-Divlju svinju je teško loviti. Lukava je životinja i ne veruje nikome, zbog toga je nekada lakše uloviti vuka nego nju – kaže Desimir Spasojević sa Ravnog Tora na Murtenici.
Divlje svinje su omiljen trofej lovcima, pa tokom lovne sezone u novovaroškom kraju legalno bude odstreljeno tridesetak komada, koliko je i predviđeno lovnom osnovom. Koliko njih, međutim, strada u krivolovu, nema preciznih podataka.
Zato, kaže, i zebe od rastanka, do koga će jednog dana morati da dođe. Kada ih je nabavljao, namera mu nije ni bila da ih za ceo život „veže“ uz sebe.
-Kad tad će prevladati njihova divlja priroda i oni će zauvek otići u planinu. Nisam sam u ovoj priči, ima nas više lovaca, ali sam sticajem okolnosti ja mogao da im obezbedim najbolje uslove. Vepra i krmače smo nabavili u nameri da njihovu prasad, kada stasaju, pustimo u planinu, kako bismo obogatili lovište. Zbog nas im sigurno neće faliti ni dlaka s glave, ali strahujem od krivolovaca – kaže Todor Jadžić.
Tekst i foto: Željko Dulanović