Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ RADOINjSKO JEZERO Skriven planinski biser Zlatara

RADOINjSKO JEZERO Skriven planinski biser Zlatara

55
Foto: AdobeStock

Kada čovek krene u dubinu Zlatarskih predela, u podnožje planinskih vrhova i kroz mirisne šume, naiđe na prizor koji izgleda kao da ga je neko nacrtao na razglednici. Radoinjsko jezero, nastalo pregrađivanjem reke Uvac, danas je jedan od najlepših vodenih bisera jugozapadne Srbije. Smešteno na oko 800 metara nadmorske visine, dugo je oko 11 kilometara i prostire se u zelenim obodima planine Zlatar, čije padine svojim borovim šumama prave savršen okvir ovom mirnom vodenom ogledalu.

Ova prirodna lepota skrivena je od turista, pa ovde nema gužve. Najčešće ćete zateći lokalce ili tek ponekog namernika koji je čuo za ovo skriveno mesto. Na obali se čuje dečja graja, neko vesla kajak, a oni koji traže mir uživaju u ribolovu. Voda je bistra i prohladna, idealna za kupanje u vrelim letnjim danima, a pejzaž se iz časa u čas menja – od mirne površine ujutru, do razigranih talasića popodne, kada vetar malo zaigra preko jezera. Ne menja se samo površina, već i boja – od tirkizne do smaragdne, sve zavisi kako su okolna priroda i nebo raspoloženi toga dana.

Voda Radoinjskog jezera hladnija je nego na obližnjem Zlatarskom ili Uvačkom, ali upravo ta svežina omogućava da se čovek dobro rashladi u danima letnjih žega. Nedaleko od plaže, u hladu borova, izgrađene su drvene kućice, a jedna od njih je i mali kafić gde se za sasvim pristojne cene može popiti kafa ili osvežavajuće piće. Na jezeru je postavljena platforma koja je tokom leta omiljena među onima što vole sunčanje i skokove u vodu. Čovek ima utisak da je na moru – miris borova, sunčani odsjaj na površini vode i pogled koji beži u daljinu daju ambijent koji teško može da se nađe na drugim jezerima.

Ali se jezero ne može posmatrati kao celina bez sela Radoinja. To je jedno od onih mesta gde vreme teče sporije, gde čovek može da vidi sliku Srbije koja polako nestaje. Po livadama, u zelenilu i ispod planinskih vrhova, i dalje pasu krave, ovce i koze. To je danas retkost – prizor stada koja se vraćaju na vodu ili leže u hladu drveća kao da je ispao iz nekog starijeg, mirnijeg vremena. Selo je poznato po svojim pejzažima: brežuljci i pašnjaci uokvireni šumama, izgledaju kao da ih je neko naslikao za turističku brošuru. Tek kad čovek prođe kroz Radoinje shvati koliko lepote ima u prostoti – u miru sela, u zvuku zvona s vratova ovaca i krava, u pogledu na vodu koja se sjaji ispod njega.

Uvac pre Uvca

Za one koji vole da „osvajaju“ poglede, vidikovac Vraneša je obavezna tačka. Put do njega vodi preko etno eko sela Vraneša, gde možete parkirati automobil. Ima pet vidikovaca koji su smešteni na uzvišenju u gustoj šumi, a do njih vodi staza koja je savladiva, ali nije laka, pogotovo ravničarskom tipu čoveka. Neravan teren i nagib pravi su test za noge i zglobove. Ali kada se popnete, sve se isplati. Pod nogama ostaje gusto razno drveće čija senka čuva svežinu čak i po najjačem suncu, a ispred vas se otvara pogled koji teško može da se zaboravi. Od pet vidikovaca funkcionalni su i bezbedni prvi i peti, dok ostali, nažalost, služe samo kao jedna od tačaka na pešačkoj misiji kroz prirodu.

Za razliku od poznatijeg Uvačkog jezera i njegovih čuvenih meandara, s vidikovaca se vidi manje istražen, ali ništa manje lep prizor – meandri Radoinjskog jezera. Zavoji vode između brežuljaka i izgledaju kao da ih je priroda namestila za fotografiju. Sa ovog mesta vidik dopire čak i do Zlatarskog jezera, udaljenog nekoliko kilometara. A tu možete da spazite i pravu grdosiju među orlovima – beloglavog supa kako krstari nebom praveći razglednicu još bogatijom. Ako ga i ne vidite, ne brinite – on je video vas, jer njegov vid dobacuje preko dva kilometra daleko.

Vidikovci Vraneša nisu toliko popularni, što je i prednost: nema gužve, nema žurbe, već samo tišina i priroda. I tek poneki šetač s kojim se, u duhu planinara, ljubazno pozdravite u mimohodu.

Slika za uspomenu i dugo sećanje

Ko jednom dođe na Radoinjsko jezero, teško da će ga zaboraviti. Jedni će ga pamtiti po hladnoj, osvežavajućoj vodi, drugi po veslanju raznih plovila po jezeru, a treći po planinskom selu koje izgleda kao slika prošlosti. A oni koji odu na Vraneše poneće sa sobom prizor koji se ne može naslikati ni objektivom ni rečima – samo očima i sećanjem. To je mesto koje obavezno upisuješ u svoju beležnicu, mesto koje te vraća prirodi i samom sebi.

Radoinjsko jezero nastalo je izgradnjom brane 1950-ih godina. Brana je visoka 40 metara, a njena osnovna namena bila je proizvodnja električne energije. Danas je, pored energetskog značaja, postalo i turistička atrakcija koja spaja lepotu prirode i miris prošlosti i industrijalizacije. A bogata šuma raznovrsnog drveća pruža mogućnost šetnji u prirodi i uživanju u zvucima ptica ili šuštanju lišća jer saobraćaja tamo ima tek toliko da se parkira negde u blizini.

Do vidikovca Vraneša može se stići markiranom stazom iz pravca sela Radoinje. Potrebno je oko 45 minuta pešačenja. Poneti udobnu obuću i dovoljno vode. Put nije težak, ali nije ni za one koji traže laganu šetnju – zahteva bar malo kondicije i spremnost da se savladaju usponi.

Piše: Aleksej Buila