Dragi dnevniče, prethodnu noć sam lepo spavala. Bila sam toliko umorna, jer smo celo veče pajale, stigle čak do Osečine, na putu nazad me zaustavila policija, srećom u kafiću nisam pila alkohol, a ono od podne se ne računa, da mi ni petao nije smetao. Kuma je malo pretrnula i grdila me što tako lepo i otvoreno pričam sa organima reda, ali nekako mi pasovalo. U pola noći sam je digla iz kreveta da gledamo penale na utakmici Partizan i neki strani klub, naravno da se razočarala i jedva zaspala kad su naši izgubili. Sad se na vreme pokrila s oba dostupna ćebeta, nije čekala da joj bude zima.
Jutro je osvanulo sunčano, ali se vide posledice nevremena. Prvu jutarnju kafu pijemo s pogledom na popali komšijin ovas. Žao nam, greota, ali šta da se radi. Pala je prva kiša posle četrdeset dana, svi su sem nas dve slavili. Moglo je i više, al’ već su oblaci prošli, to što ne ide od Medvednika i nije kiša. Taman smo ušle u kuću i spremile doručak, nismo još ni sele za sto kako treba, a popadija zove.

- Ajteeeee, da turim kafu – joooj bože, samo mi je to trebalo.
- Doćeeeeemo Miiico, samo da doručkujemo. Turi je za desetak minuta – vičem koliko me grlo nosi, jer ne čuje dobro, a čini mi se da je ostatak sela znao da ćemo kod nje, da divanimo. Pogledam u kumu, ona se smeje, živela bi na kafi da može. Ostavismo sudove i pređosmo pored žice u njeno dvorište. U dvorištu lepi dečko, baš lep i u mnogo raznih boja, neven, lozice i iza njih prava loza, na sredini sto sa četiri stolice, stavila nam i ćebad da nam ne bude hladno. Iza, odvojen žicom i preko puta svinjca, mali plastenik. Za nju sasvim dovoljan, da ima paprike, paradajza. Između redova kadifice, bosiok, prirodna zaštita od štetočina. Ispred plastenika, a bliže ostatku bašte posađen i crni paradajz, zapritkana boranija, nešto malo pasulja. A na sred dvorišta, kao kralj u malom kraljevstvu, našao se ruzmarin. Miriše na svadbe.
- – Šta ćete danas? – pita kroz priču, sve nadajući se da nećemo, bar, još taj jedan dan kući.
- Ne mogado juče na groblje, pala je kiša, pa ću danas. A i malo da posedim još sa mojima – pričam, dok srčem onu kafu, a ona srče mene.

- U, dunu nešto. Ajmo kumo, da ne padne opet – požurujem je, jer ne bih da ponovo ne odem mojoj Zaji na groblje. Do mojih tri minuta vožnje, već nas čekaju. Brat u skoku zaustavlja traktor. Zdravimo se kako bog nalaže. Poče priča oko groblja, zašto u njivi, kako u njivi. Kako su se baba i deda voleli kad su umrli.
- Jooj, pa, oni su ti u pet godina oboje. Stalno su se dirkali ko će pre, đa deda, đa baba. Ona je imala spremno odelo i debelu onu sveću, niko nije smeo da pogleda u to, kamo li da dirne – isto se sećamo oboje, te zabranjene, ali svima naglašene zone.
- Ima i moja mama, a ja od svega imam šminku – smejemo se nas troje, dok uto eto i snajke.
- Eneee, vi došle. Da turim…- nije još ni završila – Neeee, ne turaj kafu. Popićemo vodu ili sok – u glas i kuma i ja. Oni ostaše zbunjeni, ajd’ što kuma ne jede jagnjetinu, al’ što sad ne pijemo kafu. Sedosmo ponovo pod trem, ja zatražih kutiju sa slikama, starim, porodičnim, neke su i iz 1930. kad su deda i baba ašikovali.
- Ima ona jedna slika sa njihovog venčanja, baba u venčanici, a deda sedi u oficirskoj uniformi, ona mu stavila ruku na rame – u isto vreme brat i ja. Al’ ko za baksuz jedino te slike, u moru slika, nema. Nađoh sve ono o čemu sam nekad pisala, svako sećanje i na kraju i dedinu kapu astragan. Stara, pohabana, vidi se nekadašnja lepota, skupocenost, nije svako mogao da je ima.

- Ih, pa voleli su oni tako da se oblače, kvalitetno bilo sve. Sećam se da je njegova majka Petra bila miraždžika i jedina u ovoj kraju jela kašikom. Jes’ bila drvena kašika, ali kašika. U miraz je donela i jedan okaroš, kantar što je oke merio. Mi smo ga jedini imali i retki koji su znali da mere na njemu – slušam, to su neke stvari koje nisam znala, a milo mi. Poželeh da vidim taj okaroš, to što je prababino, što je i moje nasleđe.
- Eno ga pod vajatom, sad ću da ti iznesem – skoči brat na noge, izvadi i okaroš i drugi kantar, jednako stariji od mene.
- Vidiš ovaj, ovaj ti je jedna oka kilogram i 280 grama, dugo su merili njime, a i kad se ovaj drugi, na kilo, pojavio oni su ga koristili – gledam taj okaroš, po njemu šare iz turskog doba, vidiš da je preživo sve ratove i revolucije. Nešto mi oko srca krenu neka milina, prođoh prstima preko njega, kao da mi svi preci kroz krv prođoše. Okaroš, Petrin okaroš, ponosno ponovih u sebi.
Tekst i foto: Zorica Dragojević