Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ Jedan Vaskrs u čudnom vremenu

Jedan Vaskrs u čudnom vremenu

179

Te 2020. godine sve je nekako išlo naopako. Korona, rad od kuće, do šest radim, a od šest policijski čas. Nervoza na maksimumu, a kao za baksuz i meni „zinat“, vreme je bilo prelepo. Dugo nije bilo takvog proleća, onog na koje smo izlazeći iz zime u leto i zaboravili. Danima samo rano izjutra, skoknem pre posla do marketa po namirnice i onda trčećim korakom kući, da se sedne za kompjuter da se zaradi plata. A na ulici kao u ludnici, svako svakog zagleda, procenjuje ispod maske nabijene do nosa jer tako treba, tako su nam utuvili u glavu. Niko nikom ne pomaže, razmak od dva metra je i čitavih dvadeset, komšiji se javiš mašući rukom da ti slučajno ne bi prišao. Ljudskost na minimunu, strah na maksimumu. S televizijskih ekrana, bombardovanje gore nego 1999. u sebi rat, psihološki, onaj najteži, stalna pitanja „šta ako“.

Tako umorni od negrljenja

I trajalo je to tako nekih mesec dana, kad nam je svima već bilo dosadilo i kad smo već umorni od negrljenja, potrčali jedni drugima u zagrljaje, prekršili sva moguća pravila i policijski čas naravno. Sve je kulminiralo na Veliku subotu, 18. aprila uveče. Sećam se, što bi babe rekle „kao da je juče bilo“. Već je vreme za izlazak napolje davno isteklo, sestra šeta nervozno po kući, a ja je nervozno pratim pogledom. Sutra je Vaskrs, sutra je najradosniji dan u godini, a mi, nismo se ni od Tita sklanjali, ni kad su iz škole hteli da nas izbaci jer smo Božić slavile, uvek u veri i za veru, a vidi nas sad. Ne ide!

Daj tu flašu vina i čaše. Idemo u baštu sa kumom, a sutra zorom u crkvu. Pa, šta Bog da – besna na odluke, besna na ceo svet, inatna kakvu me je majka rodila, ne dam. Na sebe, na boga, na ljubav čistu i veru pravoslavnu. Ljubica ko po komandi, jedva dočekala, zgrabi flašu, zgrabi čaše, izlete iz kuće do kuminih vrata. Očas posla nađosmo se u baštici ispred zgrade, zaštićene živom šimširovom ogradom i automobilima sa parkinga, nevidljive patrolama koje uporno kruže naseljem u tamnim kolima, tražeći izgrednike. Sele, pa šta bude. Uživamo u trenutku, vinu, nebu iznad glave, pustile muziku na telefonu, grmi „Na Uskrs sam se rodila džanum“. Sa terase kum nadgleda situaciju, sve ne veruje, blago reći, šokiran našim ludilom.

Vas tri ste čudo, majke mi. Šta ćete ako naiđe milicija, ima da vas hapse. Jel dotle došlo – smeje se, a do smeha mu nije. Svaki čas baci pogled okolo, pa uđe u stan, pa izađe na terasu, šeta se kao što kažu, k’o lav u kavezu, sve moleći nas da se vratimo kući. Sandra se smeje, opušteno k’o što skoro nije, pije vino, onako sa merakom, ko da sutra ne postoji.

Ne brini ti za nas, ako naiđu mi ćemo da počnemo da plačemo i da dozivamo Mikana (kumin svekar), reći ćemo da je dementan i da je nestao – odgovara zabrinutom suprugu izazivajući još veći šok. Kum klima glavom u neverici, dok na prozorima okolnih stanova skrivajući se iza zavesa da kojim slučajem ne budu primećeni, posmatraju dežurni obaveštajci. Moralo se znati ko gde i šta radi, uzbuna u najavi. Neki od njih skupiše hrabrost, izađoše na terase, otvoriše prozore i zapevaše sa nama „Srpkinja je mene majka rodiiiila, sve da volim ona me učiiiilaaa“, i zatim kumina omiljena koja je uvek seti na njenog „ljubi ga majka“ sina Luku „Moooooorem ploviiii jedna mala barkaaaa“. Žurka uveliko, mi na slobodi i nikad slobodnije u tom kavezu policijskog časa, oni oslobođeni straha i osude. U neko doba, kad je već nebo pomodrelo i pogled pobegao u daljinu i tišinu uđosmo u kuću.

Najradosniji dan u godini

…Vaskrs je, taj 19. april…tek zazorilo. Sunce je rešilo da sija iz inata, da budi sve usnule, da budi hrabre da budu hrabriji. Oblačimo se polako, gledamo ispod oka jedna drugu, uzimamo samo lične karte i nešto novca, da imamo svaka ako nas privedu. Na ulici nigde nikoga, neprijatna tišina od koje jeza podilazi, tek iz daleka čuje se lavež pasa. A korak lak, nikad lakši. Do raskrsnice i nekako, od raskrsnice poteže. Kako smo prešle ulicu tako se iza nas, nekim čudom, do tad neprimećeno stvorilo patrolno vozilo. Mi polako, policija još lakše. Ćutimo, stiskamo ruke jedna drugoj, nema odustajanja. Tako u pratnji, a nije nam prvi put u životu bilo, dođosmo i do crkve. Nikad tužnije, nikad mirnije, nema dece, nema graje, nema pesme. Prekrstismo se i uđosmo. Još ni do oltarne ikone nismo stigle, uđe i narodna vlast, čisto da opomene i prebroji koliko nas je. Kaže čovek pošteno „neće nas dirati, ali komšije prijavile“.

U crkvi nas dvadesetak, sveštenici i policija. I koliko mi je bilo lepo, koliko kao nikada do tada nisam osetila tu bliskost sa nebom, toliko mi je bilo neprijatno, ne od policajca, nego od saznanja da nas je neko vrebao, da nas je prijavio, da na taj dan neko može da bude nevera. A molitva, nikad lepša, nikad jača, odbija se zvuk od zidove i vraća oltaru. Tako ispunjeni blagošću krenusmo i na litiju oko crkve. Tu se ispreči ono uniformisano lice, i posle kraćeg ubeđivanja sa starešinom crkve dozvoli samo jedan krug, i to brzo, što brže možemo. Pogledah iza sebe, sve stariji živalj, jedva hodaju, neki sa štapom, jedna baka i sa štakama.

Iz crkve izađosmo baš ko što i reče, brzo. Sveštenik, inače astmatičar, jedva peva i kad ne trči, a ovako poskakujući bori se za vazduh da ostane na nogama, a molitva na preskok.

Bog te video, pa ovo ko u filmu „Ko to tamo peva“, kad onaj kamenom pogodi konja, pa svi trče za pokojnikom – javlja se i ova moja, ne mogavši da prećuti. Iza nas, starine tek izašle iz crkve, poštapaju se, hvataju korak, nikako da ga uhvate, sapliću se, zadržavaju jedni druge, neki odustali, posedali na klupu, sačekaće da se popa vrati. A popa skoro trči, mi trčimo, policija trči, i sve izgleda kao u nekom lošem filmu. Ni da smo kriminalci koji beže od potere. U tom trenutku sam se tako i osećala.

– Usporiiiiii popeee, uspori ako nećeš opelo da pevaš i ja sam astmatičar. Ne umreh od korone, umreću od litije – viče Ljubica, dok pokušavamo da sustignemo sveštenika koji je već obišao krug. Ja više ne mogu da izdržim, krećem da se smejem, smeje se i ona, smeje se i policajac, al’ krišom. Suze same idu, od smeha, od besa, sve se pomešalo. Jedva sačekasmo kraj službe, prođosmo pored lica u uniformi pozdravismo ga sa „Hristos voskrese“, dobismo odgovor uz iskreno „žao mi je“. Izašavši iz crkve pomislih samo „Bože, ako nas ovako iskušavaš nadam se da se bar i ti gore smeješ“…

Piše: Zorica Dragojević