Насловна ВЕСТИ Tkanje staparskog ćilima počinje na pašnjaku

Tkanje staparskog ćilima počinje na pašnjaku

194

Koliko su gotovo svi aspekti života nekadašnjih žitelja ovih balkanskih krajeva bili ukorenjeni u poljoprivredu i stočarstvo, pokazuje i najnovija izložba umetničkog fotografa Stanka Kostića iz Požarevca, koja nosi naziv „Ćilim–put niti“, koja je otvorena u prostorijama OŠ „Branko Radičević“ u Staparu.

Pre Stapara, radovi su bili izloženi u Galeriji SANU, a ovde će moći da se pogledaju do 20. maja.

Kako je rekao autor, priča o ćilimima počinje na pašnjacima. Putujući po Srbiji pratio je prostiranje autohtone rase planinske ovce pramenke i svih njenih podvrsta, kao i nizijske ovce cigaje.

– Genetičke predispozicije njihove vune je da daju tanku, čvrstu i dugačku dlaku, koja se prirodno bojila. Od nje su predene niti za osnovu i potku ćilima – rekao je Kostić, koji izložbom ukazuje da su čuvari tkanja ćilima udruženja koja se bave ovim zanatom, posebno ističući zanatsku zadrugu „Damsko srce” iz Pirota, udruženje „Staparska ruža” iz Stapara, udruženje žena „Ćovdinke” iz Ćovdina, „Zlatne ruke” iz Kladurova (opština Petrovac na Mlavi), ali i sve žene domaćice, koje u svojim domaćinstvima i dalje neguju tradiciju tkanja.

Kostić navodi da su šare na srpskim ćilimima, među kojima su najpoznatiji oni u Staparu i Pirotu, misaone poruke o svetu i životu, koje su njihovi tvorci upućivali kako savremenicima, tako i budućim naraštajima.

– Njihova složena računska i geometrijska kompozicija zahtevala je veliki rad i strpljenje. Reč „šara“ u slovenskim i srpskom jeziku ne znači samo ukras. Primarno značenje je „svet” i u fizičkom i u duhovnom smislu – navodi autor u katalogu čiji su radovi, pre postavke u Staparu, bila izloženi u prostorijama Srpske akaddemije nauka i umetnosti.

Oko 1900. godine Stapar je bio najmoćniji i najpoznatiji centar ćilimarstva u Bačkoj, a ovdašnji ćilimi su obično tkani u paru, na specifičnom širokom horizontalnom razboju. „Zlatno doba“ staparskog ćilimarstva bile su poslednje decenije 19. i prva polovina 20. veka, sa preovlađujućim cvetnim motivima. Tehnika tkanja i motivi menjali su se vremenom, ali je ovaj ćilim sve do danas, ipak, ostao prepoznatljiv i jedinstven, a obnova gotovo zaboravljenih znanja tkanja staparskog ćilima je inicirana krajem 2014. prema projektu i u saradnji Sombora i Pirota, Ambasade Australije i Etno-mreže iz Beograda, kako bi ne samo bio uvršten u kulturnu baštinu somborskog kraja, nego i da se od zaborava sačuva tehnika njegove izrade pri čemu bi se zaposlile i žene iz ruralnih područja.

Staparski ćilim nastao je u domaćoj radinosti u 18. veku, čime je zapravo samo „pratio“ razvoj ovdašnjeg stočarstva, odnosno ovčarstva, koje je kao proizvod višeg stepena obrade iznedrilo i čuveni somborski sir, pravljen u ovom selu i okolnim, zanimljivo, isključivo srpskim, salaškim naseljima. Tada pravljen isključivo od ovčijeg mleka, ovaj plemeniti sir sa tri faze zrenja pronalazio je svojevremeno put do evropskih prestonica, a njegova receptura je bila toliko ljubomorno čuvana da se njegova tajna prenosila ne sa majke na kćerku, već na snaju, kako bi sve ostalo u kući.

Kolika je retkost, ali i vrednost staparskih i pirotskih ćilima pokazala je i poseta prinčevskog para Vindzora pre pet godina. Kada je prestolonaslednik Čarls prilikom obilaska Stapara izrazio želju da kupi jedan ovakav ćilim, ostao je uskraćen za ovakvu nabavku.

Izvor: Dnevnik

Foto: Pixabay