Насловна РАЗНО NACIONALNI PROGRAM TRAŽI NACIONALNU MOBILNOST: Sudbina srpskog sela je sudbina Srbije

NACIONALNI PROGRAM TRAŽI NACIONALNU MOBILNOST: Sudbina srpskog sela je sudbina Srbije

542

Srpsko selo je danas sve starije, sve praznije, sve nemoćnije i u tom smislu sve zavisnije od šireg društva i neposredne državne potpore. I na selu je natalitet sve manji, smrtnost sve veća, prirodni priraštaj negativan. Depopulacija sela iskazuje i kao zapuštanje poljoprivrede i svih seoskih područja udaljenih od glavnih komunikacija, od većih gradova i opštinskih centara, bez industrijskih pogona, komunalne i socijalne infrastrukture i bez razvojne perspektive.

Favorizovanje industrije i nepoljoprivrednih zanimanja do 90-tih godina prošlog veka, uz istovremeno zapostavljanje razvoja poljoprivrede i sela, dovelo je do masovnog napuštanja poljoprivrede i demografskog pražnjenja sela u Srbiji. Čitava sela brdskih i planinskih predela, a i mnoga druga, posebno u pograničnim područjima, su ispražnjena, naročito u pogledu radne snage, a mnoga su i ugašena. Demografskim gašenjem seoskih domaćinstava, gasi se i gazdinstvo, i privredni život, što je veoma negativno za razvoj države.

Opustele nam planine i granice

Uzroke prekomernog napuštanja sela i poljoprivrede u navedenim područjima Srbije pre svega treba tražiti u nepovoljnim uslovima privređivanja, dugogodišnjem disparitetu cena poljoprivrednih i industrijskih proizvoda, poreskoj politici s isključivim fiskalnim karakterom, nedovoljnim izvorima finansiranja kako za tekuću proizvodnju tako i za razvoj, nedovoljnim investicijama u osnovna sredstva, kreditima sa nepovoljnim uslovima zaduživanja, u neuvažavanju specifičnosti poljoprivredne proizvodnje, nedovoljnim i neredovnim isplatama državnih podsticaja…

Preko 94% seoskih naselja već više godina ima negativnu stopu prirodnog priraštaja, a sve to uslovljava i negativan prirodni priraštaj u celoj državi. U selu je sve manje omladine, a sve više staračkih domaćinstava. Više od 55% zemljoradnika je starije od 60 godina, a veliki broj njih ne ostavlja naslednika na svom gazdinstvu.

Može li život da demantuje prognoze?

Broj sela u Srbiji sa manje od 100 stanovnika iz godine u godinu je sve veći. Ta mala naselja ubrzano odumiru. Gledano prema regionima, u Beogradskom regionu je 2011. bilo samo jedno tako malo selo, u Vojvodini 12, u Šumadiji i Zapadnoj Srbiji 328 (ili 15,5%), a u Regionu Južne i Istočne Srbije bilo ih je čak 693 (ili 35%).

Građani drugog reda

Postojeći sistem nasleđivanja zemljišta stavlja seljaka u red drugorazrednih građana. Naslednik koji ode iz poljoprivrede, pored toga što uživa blagodeti urbanog života i školovanja, zdravstvenu zaštitu, penziju, ima i isto pravo na zemljište kao i seljak koji je ostao na gazdinstvu da se bavi proizvodnjom hrane. Posed se po tom osnovu neprestano usitnjavao, smanjivao ekonomsku osnovu za razvoj i stavljao seljaka u nepovoljan ekonomski i društveni položaj.

Ako se prema demografskim projekcijama očekuje da do 2041. godine u Srbiji bude broj stanovnika za oko milion manji nego 2011. i da najveće smanjenje stanovništva (oko 30%) bude u Regionu Južne i Istočne Srbije, ako je već 2011. zabeleženo u istom regionu 693 sela koja su bila manja od 100 najverovatnije vrlo starih stanovnika, nije teško prognozirati da će oko 700 sela u jugoistočnoj Srbiji za dve-tri decenije ostati prazno. Čak i da se ove prognoze do kraja ostvare (a moguće je da bude i gore od navedenog), stanje u velikom broju sela u Srbiji već danas je, bez ikakvog preuveličavanja – katastrofalno.

Ulagati u ljude, infrastrukturu i radno intenzivne grane

 Mi imamo izuzetne agroekološke uslove za razvoj poljoprivredne proizvodnje i za zaustavljanje trenda odumiranja tradicionalnog srpskog sela, pogotovu u Južnoj i Jugoistočnoj Srbiji. Poljoprivreda je jedan od oslonaca ekonomije na nacionalnom nivou po udelu u stvaranju ukupnog bruto domaćeg proizvoda, ali može da pruža još veći i značajniji doprinos. Šta treba da učinimo da bi se to i ostvarilo?

 Jedan od najvažnijih segmenata poljoprivrede u koji bi trebalo ulagati u narednom periodu jesu ljudski resursi. Sticanje i prenošenje znanja treba da budu osnovni pokretači razvoja poljoprivrede. Bez kontinuiranog obrazovanja proizvođača se ne može postići tržišno profitabilna proizvodnja. Kako bi podigla konkurantnost poljoprivrednih proizvoda na sve zahtevnijem globalnom svetskom tržištu, Srbija treba u poljoprivredu da uvodi najsavremenije tehnologije koje se primenjuju u svetu, kao što je to urađeno u voćarstvu i vinogradarstvu. Navodim primer jabuke, gde se u 2006. godini izvozilo u svega nekoliko, a danas u 39 zemalja sveta, a sa najnovijim izvozom u Indiju – u 40 zemalja.

 Cilj treba da bude da se vrednost proizvodnje po hektaru poveća sa 1.000 na 5.000 pa i 10.000 dolara. Vrednost proizvodnje po ha u Holandiji je 24.000, a u Danskoj 17.000 dolara. Kod nekih voćnih vrsta u Srbiji ostvaruje se i preko 50.000 evra po hektaru.

Gazdinstva koja obrađuju manje od 10 hektara u Srbiji čine oko 92%, a do 5 ha oko 76% , a od toga do 2 ha ima oko 47 % od ukupnog broja gazdinstava. Imajući u vidu da se poljoprivredna proizvodnja odvija uglavnom na malim posedima, agrarna politika treba da podstiče radno intenzivne grane poljoprivrede – voćarstvo, vinogradarstvo, povrtarstvo, cvećarstvo, gajenje lekovitog, aromatičnog i ukrasnog bilja, krmnog bilja, pčelarstvo, proizvodnju sadnog i semenskog materijala, intenzivno stočarstvo i ratarstvo, kao i udruživanje.

Podsticajnim sredstvima treba stimulisati gajenje biljnih kultura u rejonima u kojima agroekološki uslovi najviše odgovaraju za uspevanje date vrste. Osnovni preduslovi za razvoj poljoprivrede su postojanje infrastrukture – putna mreža, elektrifikacija i navodnjavanje. Takođe, nema jake poljoprivrede bez jakog stočarstva.

Primeri Holandije, Maroka, Italije

Navešću primer Holandije gde se po celoj zemlji mogu videti farme životinja koje se gaje na otvorenom, ili jedne zemlje u razvoju, kao što je Maroko, gde je planina Atlas prepuna raznih vrsta domaćih životinja.

Italija je primer uvođenja novih tehnologija, pogotovo u intenzivne grane poljoprivrede, kao i najsavremenijih modela udruživanja poljoprivrednika. Kompanija „Vivai Cooperativi Rauschedo“ okuplja preko 260 kooperanata i proizvodi preko 94 miliona kalemova vinove loze, koje prodaje gotovo na svim kontinentima.

Voćarstvo se pokazalo kao dobar primer/model kako se uvođenjem novih tehnologija prilagođenih klimatskim promenama i udruživanjem može pokrenuti razvoj nerazvijenih regija. Voćarstvo angažuje 10 do 20 puta više radne snage i ostvaruje daleko veći profit u odnosu na ratarstvo. Za proizvodnju jabuke potrebno je 750 do 800 radnih sati po hektaru, za klasiranje 200 tona jabuke treba 1.500 časova.

Prednost na tenderima

Proizvodi iz poljoprivrede Srbije, a pogotovu iz nerazvijenih regiona treba da imaju prednost na tenderima u javnim ustanovama – bolnicama, vojnim i policijskim ustanovama, školama i predškolskim ustanovama, opštinama itd. Razvojem seoskog i banjskog turizma kao i svesti o značaju domaćeg proizvoda moglo bi se doprineti razvoju nerazvijenih područja.

Za ekspanziju voćarstva u Srbiji u prethodnoj deceniji zaslužni su znanje, udruživanje i podsticajne mere državnih institucija namenjene uvođenju savremenih tehnologija prilagođenih klimatskim promenama. Na osnovu ostvarenog ekonomskog, socijalnog i demografskog uticaja, projekat finansiranja starih i novih zadruga Ministarstva za regionalni razvoj i rad javnih preduzeća vidim kao jedan od boljih u razvoju poljoprivrede Srbije u poslednje vreme. Ono što je veoma važno da preko zadruga u radno intenzivne grane poljoprivrede ulaze nove tehnologije, koje su pojedincima teško dostupne.

Transfer znanja, uvođenje savremenih tehnologija, izbor biljnih kultura za odgovarajuće agroekološke uslove, okretanje ka radno intenzivnim granama poljoprivrede, udruživanje, povećanje budžeta za poljoprivredu i smanjenje cene energenata su ključni faktori koji mogu da pokrenu poljoprivredu Srbije. Institucionalnim, ekonomskim i agrarnim merama valja podstaći decentralizaciju Srbije i ravnomeran regionalni razvoj. Važni poslovi su i sređivanje katastra, rešavanje imovinsko pravnih odnosa da bi se sprečilo dalje usitnjavanje poseda. Poreskom, kreditnom i carinskom politikom moramo stimulisati razvoj nerazvijenih regiona, izgradnju infrastrukture (putne mreže, elektrifikacije, sistema za navodnjavanje). Jedna od mera za koju se zalažem je i davanje poljoprivrednim gazdinstvima zemljišta bespovratno ili pod povoljnim uslovima na duži niz godina

Veliko i neiskorišćeno bogatstvo

– Svako iskustvo je dragoceno, a naročito ovo u prethodnom Ministarstvu za regionalni razvoj – rekao je Milan Krkobabić odgovarajući na naše pitanje. – Tokom svog mandata kao ministar posetio sam mnoga sela nastanjena Srbima, ali i Mađarima, Bošnjacima, Slovacima, Makedoncima, Albancima, Hrvatima, Rumunima… Uvideo sam da su sva sela Srbije veliko i neiskorišćeno bogatstvo. Trudio sam se da pažljivo gledam i slušam seljane, nisam pametovao, već sam se fokusirao na to da saznam i shvatim šta ih muči, a kasnije su upravo ta saznanja bila polazište za formiranje Nacionalnog tima za preporod sela Srbije.

Primeri Atos Fruktuma i Agro Ćirića

Intenziviranje i razvoj voćarstva pokrenulo je i druge grane privrede i zaposlilo mnoge radnike. Fruška gora je primer za to, i to prvenstveno kompanija „ATOS Fructum“ u Maloj Remeti, gde je na potesu koji se zvao Zverinjak podignut jedan od najsavremenijih zasada jabuke i vinove loze. Zasnivanje zasada uticalo je na zapošljavanje i podizanje standarda kao i rešavanje ekonomskih, socijalnih i demografskih problema stanovništva. Drugi primer je deo Titelske visoravni na kojem je podignut najsavremeniji zasad jabuke, hladnjača i kalibrator u okviru kompanije „Ćirić Agro MĐŽ“. Te i druge velike kompanije su zaslužne za uvođenje savremenih tehnologija koje su dalje prihvatali manji proizvođači.