Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ Slavski kolač – hleb života

Slavski kolač – hleb života

1950

Mada se često može čuti kako su jesen i zima doba slava, u suštini tokom cele godine se proslavljaju svetitelji u čiju čast se prinose slavski kolač i koljivo. Krsna slava odlika je srpskog pravoslavlja za koju ostatak hrišćanskog sveta ne zna, ali i jedan od ostataka običaja iz predhrišćanskog perioda koji se odlično uklopio u novu religiju.

Pre primanja hrišćanstva Srbi su bili mnogobožački narod. Pored vrhovnog boga Peruna koga su svi poštovali, svaka porodica je imala svoje domaće božanstvo.

Tradicija koja se ne prekida

Prihvatajući hrišćanstvo najteže su se odricali domaćih božanstava, pa je Sveti Sava idole koje su smatrali svojim patronima zamenio velikim svetiteljima hrišćanske crkve koji su preuzeli ulogu nekadašnjih božanstava i postali zaštitnici srpskih domova, porodica i ognjišta. Tako je nastala krsna slava, a njeno obeležavanje jedina je neprekinuta tradicija kod Srba od primanja hrišćanstva do danas.

Kaže se da se i u danima najtežeg ropstva pod Turcima slavila slava i da je srpski vojnik i u rovu u jeku najžešćih bitaka umesto krsnog kolača lomio svoj vojnički hleb – tajin, palio komad voštanice koji je poneo od kuće kao amajliju, pevao tropar svoje slave i sa drugovima molio se Bogu za bolje i srećnije dane. Čak ni bezbožnička, komunistačka era nakon Drugog svetskog rata nije uspela da natera Srbe da se odreknu slave. Većina Srba ima i slavi porodičnu slavu, koja se prenosi s kolena na koleno i ne prekida se. Ona jeste doživela određene transformacije i može se diskutovati o tome da li se pretvorila u prekomerno gošćenje jelom i pićem i polako počela da gubi zbog toga svoju suštinu i hrišćanski smisao, ali se i dalje održava.

Kolač u obliku kruga

Kolač, sveća, crveno vino i koljivo se po pravilu na dan slave nose u crkvu na osvećenje.

Za molitvenu proslavu krsne slave neophodni su slavski kolač, kuvano žito, sveća i vino. Slavski kolač je u suštini obredni hleb i on ima noseću ulogu u slavskom ceremonijalu. Po pravilu je okrugao što se vezuje za oblik Sunca i predstavlja hrišćansku zamenu za krvnu žrtvu. Priprema se od pšeničnog brašna i tom prilikom treba da se upotrebi osvećena vodica koju je sveštenik koji dan pre slave dolaskom u kuću domaćina osvetio. Kolač se pravi na različite načine.

Prvobitno je to bila pogača, odnosno hleb bez kvasca, a kasnije hleb od kiselog testa. Do druge polovine 19. veka testo za kolač se pravilo kao za običan beli hleb. Razvojem građanske klase u Srbiji došlo je i do izmene u sastavu testa. Danas se u testo dodaje više šećera, mleko, jaja, pa čak i suvo grožđe zbog čega hleb dobija slatkasti ukus, osim ako slava ne pada na posni dan kada je i ono posno.

Kolač se ukrašava poskurnjakom-pečatom, pletenicom i reljefnim figuralnim ukrasima od testa u obliku grožđa, klasja žita, ptice… koje domaćice znaju unapred da pripreme i čuvaju u zamrzivaču do trenutka kada treba da umese kolač. Pletenicom se kolač opkoljavao, a figure su ređane po gornjoj površini kolača. Na njegovom centralnom delu se stavlja pečat-poskurnjak sa slovima IS HS NI KA, što znači Isus Hristos pobeđuje. Na njemu se po pravilu nalazi i simbol krsta. Kolač simbolizuje Isusa Hrista koji je hleb života, a vino kojim se pri rezanju preliva simbol je krvi koja je tekla iz Hristovih rana.

Kolač stoji na stolu zajedno sa svećom i koljivom – druga dva simbola slave. Postavlja se na istočni deo stola, okrenut sunčevu rađanju. Slavska sveća se pali pred rezanje kolača i njena svetlost simbolizuje svetlost nauke Hristove i treba da gori ceo dan na praznik koji se u kući slavi kao zaštitnika.

Simbol večnog života

Slavsko žito, koljivo ili panaija sprema se od pšeničnog zrna i prinosi se u slavu Božiju, u čast svetitelja koji se slavi i za pokoj duša umrlih srodnika onih koji slave. U hrišćanstvu je pšenično zrno simbol večnog života – smrti i vaskrsenja, jer posejano zrno umire i raspada se, ali iz njega klija i raste novi život koji donosi klas i u njemu stostruki rod.

Kolač, sveća, crveno vino i koljivo se po pravilu na dan slave nose u crkvu na osvećenje. Najčešće to čini domaćin, ili neko od ukućana, a poželjno je da bude muškarac. Ima slučajeva da sveštenik odlazi kod domaćina i osvećuje žito i kolač, koji i reže. Tom prilikom potrebno je da na stolu budu slavski kolač, žito, čaša crvenog vina, sveća, spisak živih članova porodice, kadionica, tamjan.

U Sremu je običaj da se kolač seče oko tri sata, kada na crkvi zazvone zvona u „slavu Božiju“. Kada se kolač reže kod kuće obično se to radi u podne. U tom slučaju podrazumeva se da se prvo upali slavska sveća, okadi kuća, pročita „Očenaš“, ali i otpeva tropar svetitelja. Ako sveštenik nije prisutan, kolač se seče sa nekim od gostiju ili ukućana.

Pre lomljenja kolač se podiže uvis – „diže se u slavu“ da bi se usevi digli prema suncu i da bi sazreli. To se čini radi napretka u domu i da bi naredna godina bila rodna. Iz istog razloga, jedan deo kolača, posle obrednog lomljenja, stavlja se u sito sa žitom sa željom da „godina bude sita odnosno rodna“.

Hristos posredi nas

Kolač se okrene naopako, licem prema dole i nožem zaseče donja strana u vidu krsta. U useke se sipa vino, a zatim ga domaćin sa svečarom okreće pevajući:

„Svjati Mučenici, iže dobrje stradalčestvo vavše i vjenčavšesja, molitesja ko Gospodu, pomilovatisja dušam našim“. (U prvoj pesmi govori se o Mučenicima i svetitelju koga slavimo, koji su molitvenici naši pred Bogom i učitelji vere i duhovnog i telesnog podviga hrišćanskog).

„Slava Tebje, Hriste Bože, Apostolov pohvalo, Mučenikov radovanije, ihže propovjed Trojica Jedinosušnaja”. (U drugoj pesmi proslavlja se Hristos, koji je pohvala Apostolima i radost Mučenicima).

„Isaije likuj, Djeva imje vo črevje i rodi sina Emanuila, Boga že i čelovjeka; vostok imja jemu, jegože veličajušče Djevu ublažajem“. (U trećoj pesmi se iskazuje javljanje Sina Božijeg u ljudskom telu – rođenjem).

Nakon toga otvaraju se četvrtine kolača, koje naizmenično ljube domaćin i onaj ko sa njim seče kolač. To se obavlja uz reči: „Hristos posredi nas“, što znači: „Hristos među nama“. Na to se odgovara: „I jest i budet“, odnosno „I jeste i biće!“

Božićni kolač Sličan slavskom je kolač koji se priprema za Božić. Takav se za najradosniji hrišćanski praznik sprema u porodici Maširević. Mesi se na Badnji dan od kiselog testa. Od ukrasa mora da ima pečat, knjigu, grožđe, burence, cvet, ponekad i figuricu deteta, a u sredinu se ubada grančica bosiljka sa crvenom mašnicom i stavlja novčić na vrh. Seče se na Božić pre ručka, uz prethodno upaljenu sveću i nakon što se otpeva tropar – Roždestvo. Kao i u slučaju rezanja slavskog kolača, izgovara se „Hristos posredi nas“ i odgovara na isti način – „I jest i budet!“ Zatim se pročita „Očenaš“

Sličan slavskom je kolač koji se priprema za Božić. Takav se za najradosniji hrišćanski praznik sprema u porodici Maširević. Mesi se na Badnji dan od kiselog testa. Od ukrasa mora da ima pečat, knjigu, grožđe, burence, cvet, ponekad i figuricu deteta, a u sredinu se ubada grančica bosiljka sa crvenom mašnicom i stavlja novčić na vrh. Seče se na Božić pre ručka, uz prethodno upaljenu sveću i nakon što se otpeva tropar – Roždestvo. Kao i u slučaju rezanja slavskog kolača, izgovara se „Hristos posredi nas“ i odgovara na isti način – „I jest i budet!“ Zatim se pročita „Očenaš“.

Piše: Zorica Milosavljević