Насловна ТЕМЕ ПОВРЋЕ ORGANSKA PROIZVODNJA: Budućnost koja se povrtarima ne isplati

ORGANSKA PROIZVODNJA: Budućnost koja se povrtarima ne isplati

257

Kad se govori o organskoj proizvodnji u povrtarstvu, prvo treba ukazati na to od čega to sve, u bilo kojem do sada poznatom sistemu gajenja, pa i u sistemu organske proizvodnje povrća, zavisi pre svega kvalitet, pa prinos, ali i ona tržišna, kao i nutritivna, odnosno, biološka vrednost plodova. Pre svega, važno je reći da se proizvodnja na otvorenom polju, takozvana njivska proizvodnja, u mnogome razlikuje od proizvodnje u različitim tipovima i oblicima zaštićenog prostora.

Piše: prof. dr Žarko Ilin

Iz dosadašnjeg iskustva stručnjaka, ali i običnih ljudi, bez obzira na to da li o organskoj proizvodnji imaju saznanja iz literature, praktičnog znanja ili iz poseta porodičnim komercijalnim gazdinstvima u Srbiji, regionu ili bilo gde u svetu, zajedničko je iskustvo da je u sistemu organske proizvodnje lakše proizvoditi povrće u zaštićenom prostoru.

Zašto je to tako?

Kontrolisani uslovi bolji od otvorenog polja

Razlog je jednostavan: u proizvodnji u plastenicima i staklenicima ne koristimo herbicide, a oni čine 40 odsto ukupnih hemijskih sredstava zaštite. Takođe, kontrolisani uslovi pružaju mogućnost masovne upotrebe takozvanih apsolutnih predatora, živih organizama, kojima onda kontrolišemo štetne insekte. I naravno, prvi i osnovni razlog jesu mikroklimatski uslovi: kontrolišemo pojavu prouzrokovača bolesti i eventualno intervenišemo kad mora, naravno, biološkim preparatima.

U proizvodnji na otvorenom polju situacija nije ni blizu tako dobra. Pre svega, ukupne površine na kojima se odvija organska proizvodnja vrlo su male: 23.000 hektara, što nije veliko ni koliko je površina na kojoj se uzgaja samo krompir u Srbiji. Ništa bolja situacija nije ni u Evropi, i nije slučajno 2018. doneta nova direktiva, koja je stupila na snagu prošle godine, a mi ćemo početi s njenom primenom već ove ili najkasnije naredne godine, što znači da ne kasnimo puno za Evropom.

Površine na kojima se povrće gaji po organskim principima male su iz čisto ekonomskih razloga. Organska proizvodnja je veoma skupa. Svi ostali razlozi govore u prilog razvoja ove proizvodnje. Zato ostaje pitanje ekonomske dobrobiti profesionalnog proizvođača ili porodičnog komercijalnog gazdinstva. Povrtarima, dakle, treba pomoći da im se i skupa organska proizvodnja isplati.

Samo 91 hektar u Vojvodini, recimo, nalazi se pod organskim povrćem, što je tri puta manje nego 2010. Ovo nije slučajno. Organska proizvodnja izuzetno je skupa, ali to nije jedini razlog. Dodajmo tome smenu velikog broja vrsta u toku jedne vegetacije. Imamo prethodni usev, glavni usev, pa međuuseve, naknadne useve. Nije svejedno da li sejemo ili sadimo posle povrća, ili postrnog useva, ili to radimo nakon ratarskih useva.

Njihovo veličanstvo korisni (mikro)organizmi

O svakoj „sitnici“ treba voditi računa, da ne utiče nepovoljno na organski proizvedene vrste. Takođe, prinos zavisi od ekoloških uslova: klimatskih i zemljišnih, od produktivnosti biljke, odnosno, sorte, njenog genetskog potencijala, morfološkog izgleda, fizioloških osobina. Da bismo nešto uopšte dobili u ovoj proizvodnji, na prvom mestu nam je primena agrotehnike po svim principima organske proizvodnje.

Bez zemljišta se ne može. Suština je da u njemu treba da ima do 5 posto organske materije, mada je dobro da imamo i tri, mineralnih materija treba da bude 45 posto, vode i vazduha po 25 posto. Ali, u biti su nam najvažniji mikroorganizmi. To je preko 800 miliona vrsta bakterija, nekoliko hiljada gljiva, preko hiljadu vrsta protozoa, 20 do 30 korisnih nematoda.

Pred nama je zadatak da povećavamo učešće korisnih organizama, da bismo smanjili one štetne. Zato moramo prilagoditi sve druge mere, kako bi vodno-vazdušno-toplotni režim bio vrhunski, jer se time podstiče rast korisnih mikroorganizama. Za njih je važan kalcijum i fosfor, i pogotovo biološka zrelost, što znači da zemljište mora biti dovedeno na nivo koji će dati maksimalne rezultate, uz pravovremenu obradu i mikrobiološku aktivnost, uz dodavanje mikoriznih gljiva, trihoderme, morskih algi.

Najvažniji zadatak je ishraniti biljku. Od pedesetih do sedamdesetih godina borili smo se da nateramo proizvođače da kupe mineralno đubrivo, a sad se borimo da ih ubedimo da ga isključe. To nije lak zadatak jer treba da im pomognemo da obezbede dovoljnu količinu hranljivih materija, u povrtarstvu fosfora i kalijuma, pa azota u periodu konverzije 210 kg, odnosno, u periodu sistema organske proizvodnje 170 kg po hektaru.

Naravno da se organska proizvodnja ne može zamisliti bez navodnjavanja sistemom kap po kap. Tu se dodaju preparati prilagođeni organskoj proizvodnji koji sadrže određeni procenat azota, i mi možemo u svakoj fazi rasta i razvića biljke da dodamo potrebnu količinu.

Obavezna setva iz rasada i – biodiverzitet

Bitna je i setva i sadnja. Kod ratara je sve iz semena, a kod organske proizvodnje povrća nema gajenja iz direktne setve semena, već je sve iz rasada. Zašto? Zato što seme niče 30 do 50 dana. A gde su korovi za to vreme? Pogušili bi našu organsku biljku. Zato je neophodno raditi preko rasada ili delovima biljaka, što zavisi i od sistema proizvodnje i od same prirode biljke, dok količina vode treba da iznosi od 250 do 750 milimetara, u zavisnosti od biljne vrste. I, obavezno je uključivanje biodiverziteta: na svakih 100 m moramo imati najmanje 1 m margina, možemo odabrati sadnju bosiljka između redova, biljne kulise koje sprečavaju udare vetra, poljozaštitne pojaseve, u koje se naseljavaju ptice i korisni insekti koji će na parceli prirodnim putem smanjiti brojnost štetnih organizama, da bismo mogli da dejstvujemo s nekim od bioloških preparata.

Kad je reč o zemljišnim uslovima, kao bitan faktor treba izdvojiti nagib terena, koji je značajan, ne za ravničarski i Moravski region, već za brdsko-planinska područja. Ekspozicija je takođe značajna za ranu proizvodnju, a u povrtarstvu je izuzetno bitan i nivo podzemnih voda. On, u povrtarstvu, ne bi smeo da bude viši od 70 cm, a u zaštićenom prostoru ne više od 150 cm. Naravno, bitan je i tip zemljišta i, što se povrtarstva tiče, treba uvek birati duboka, plodna zemljišta, sa više od tri posto humusa i s više od 20mg/100g zemljišta fosfora i kalijuma. Ukupnog azota treba da bude između 0,180 do 0,220, mineralnog azota, zavisnosti od vremena uzimanja, nitratnog i amonijačnog zajedno, ako je do maja meseca, ako je moguće preko 50 kg. Tokom maja i juna može da se desi da i samo nitratnog bude potrebno preko 130 kg. Sve ove količine ulaze nam u bilans potrebnih količina hraniva.

Valja se setiti da smo do sedamdesetih godina prošlog veka gajili povrće po principima organske proizvodnje na malim gazdinstvima. Jeli smo stare sorte, neprskano voće, kolačare jabuke, vinogradarske breskve, salatu bez prskanja. Da li smo i zašto smo od toga odustali?

Jasno je da su nam klimatske promene promenile način na koji uzgajamo povrće. Povrće je izuzetno osetljivo, a mi, kao agronomi, moramo imati strategiju, bez obzira na to da li su ove klimatske promene rezultat prirodnih ciklusa ili posledica ljudskog delovanja. Zato u povrtarstvu, pogotovo na otvorenom polju, imamo opšte agrotehničke mere, specijalne agrotehničke mere, ali i specifične agrotehničke mere, pogotovo u različitim sistemima organske proizvodnje. Sve je to borba da ostvarimo vrhunski kvalitet i vrhunske prinose.

Da bismo imali agroekološki pristup, potrebna je jaka veza između stočarstva i povrtarstva, ali i drugih grana. Nemoguće je proizvoditi povrće bez stajnjaka. Naravno, imamo poplavu različitih organskih đubriva, granulisanih i peletiranih. Međutim, ona su pre svega skupa jer su sva iz uvoza, a svi principi u sistemu organske proizvodnje govore da sve treba iskoristiti sa porodično komercijalnog gazdinstva, a ne kupovati da bi se neko drugi bogatio u Italiji, Španiji, Francuskoj, SAD.

Svako iskakanje iz praćenja ritma razvoja biljke značajno poskupljuje njenu proizvodnju, ionako opterećenu skupim ljudskim radom. A ne smemo koristiti još uvek jeftinije pesticide i herbicide koji se proimenjuju u konvencionalnoj, jeftinijoj proizvodnji, ali ostavljaju pogubne posledice po zdravlje naroda i budućnost planete.

Preveliko učešće radne snage

Organska proizvodnja je skupa zbog velikog učešća radne snage. Prvo kopanje zahteva u proseku 25 do 30 radnika po 10 sati, što je 250 do 300 sati rada, drugo kopanje 20 radnika po 10 sati, što je 200 sati rada, treće kopanje traži 10 radnika puta 10 sati, što je 100 sati, četvrto kopanje 5 radnika po 10 sati, a sve to košta. Tako 2.500 evra po hektaru treba izdvojiti samo za zaštitu od korova. Pred nama je zadatak i pitanje šta da uradimo da smanjimo taj trošak, da proizvođač poveća proizvodnju sa 51 hektar na 1.000 do 2.000 hektara.