Za postizanje visokih prinosa u voćarstvu, praćenih odgovarajućim kvalitetom ploda, neophodno je da voćka ima na raspolaganju dovoljne količine hranljivih elemenata. Osnovni zadatak ishrane je da se voćkama omogući da imaju na raspolaganju potrebne količine neophodnih hranljivih elemenata u pravom momentu. Kada đubriti, na koji način, kojim đurbivima i kojim količinama osnovna su pitanja prilikom primene ove agrotehničke mere. Svaka voćna vrsta ima različite potrebe za hranivima. U okviru iste voćne vrste razlike se javljaju između sorti. Slabije bujne sorte treba jače đubriti nego bujne, što je podloga manje bujna, to su potrebne veće količine đubriva. Voćke na vegetativnim podlogama treba đubriti većim dozama od onih na generativnim, starije zasade treba đubriti dosta intenzivnije nego mlađe, posebno azotnim đubrivima.
S obzirom na to da biljke prinosom, tj. plodovima iznose značajne količine hranljivih elemenata, sa povećanjem prinosa rastu i potrebe za hranivima. Voćnjaci koji su zasnovani u sistemu guste sadnje traže znatno veće količine hranljivih elemenata. Ako je medjuredni prostor u voćnjaku zatravljen i trava se iznosi iz voćnjaka, potrebne su veće količine đubriva nego ako se zemljište održava u vidu jalovog ugara. Savremeni zasadi imaju agrotehničku meru zelenišnog đubrenja- tarupiranjem koje smanjuje količinu hraniva za unos u zemljište. Ako se voćnjak navodnjava, bilo kojim načinom, potrebna količina azotnih đubriva mora da se unosi u više navrata kako ne bi došlo do njihovog ispiranja a ishrana u ovakvim zasadima sa pravilnom fertigacijom daje izvanredne rezultate. Najvažiji od svih činilaca je zemljište, tj. njegove fizičko-hemijske i mehaničke osobine. Zemljišta lakšeg mehaničkog sastava se đubre većim količinama i u više navrata, za razliku od zemljišta težeg mehaničkog sastava, dok su za hemijski siromašnija zemljišta potrebne veće količine hraniva nego za ona koja su plodnija.
U principu, voćni zasadi mogu da se đubre tokom cele godine. Azotna đubriva se dodaju na početku vegetacije – kada voćke kreću sa vegetacijom i to celokupna potebna količina ako su zemljišta težeg mehaničkog sastava i sa dubljim korenovim sistemom ili polovina tada, a druga polovina krajem maja početkom juna za zemljišta lakšeg mehaničkog sastava. Ako se tokom vegetacije uoči nedostatak azota, on može da se dodaje i folijarno, preko lista. Fosforna i kalijumova djubriva se unose u kasnu jesen i to u novembru. Najbolje ih je uneti, plitko-zaoravanjem, tanjiranjem i sl. Ostali neophodni elementi se dodaju folijarno u toku vegetacije ili ako se uoči njihov nedostatak ili u savremenim zasadima preko sistema za navodnjavanje.
Stajnjak se unosi u jesen i obavezno plitko zaorava . Ova mera mora da se sprovede odmah po njegovom rasturanju, najbolje istog dana. Fosforna i kalijumova đubriva moraju da se unesu u zonu korenovog sistema, i to najbolje zajedno sa stajnjakom. Azotna đubriva se unose plitko u zemljište ili na vlažno zemljište. Stariji zasadi se đubre po celoj površini parcele, a mladi samo oko biljke. Do potrebnih količina hraniva najsigurnije može da se dođe hemijskom analizom zemljišta, ali uz istovremenu hemijsku analizu lista. Jedino tako može da se sagleda pravo stanje ishranjenosti voćke, njene potrebe za hranivima, kao i količine hraniva u zemljištu koje joj stoje na raspolaganju. S obzirom na to da nam analiza lista nije lako pristupačna metoda, delimično nam može pomoći analiza plodnosti zemljišta na osnovu koje se vrši ishrana biljaka, što nam svakako znači i mnogo je bolje nego đubriti napamet ili još gore ne đubriti.
PSS Loznica
