Насловна РАЗНО Zadružni domovi nekada ponos sela, danas propadaju

Zadružni domovi nekada ponos sela, danas propadaju

712
Задружни дом у Божетићима
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Humanitarna organizacija „Stara Raška“ dopremila je u Božetiće kod Nove Varoši 12.000 komada crepa za zamenu krova na zgradi bivšeg zadružnog doma u centru sela. Prošle jeseni je stiglo još toliko, pa će nakon pokrivanja doma na Borovitoj glavici višak crepa u saradnji sa lokalnom samoupravom biti raspoređen prema prioritetu za druge objekte. Crep je donacija Kompanije “Toza Marković” iz Kikinde sa kojom „Stara  Raška“ već godinama ima odličnu saradnju.

Za razliku od većine drugih seoskih domova u ovom delu Srbije, zadružni dom u Božetićima još uvek je u funkciji. U prizemlju rade prodavnica i veterinarska ambulanta, a ima i veliku salu za skupove i Omladinski centar koji je otvoren pre par godina, dok je na spratu nekoliko stanova. Građen je kulukom nedugo nakon Drugog svetskog rata, a renoviran, dograđen i prepokriven početkom osamdesetih. I od tada, kažu meštani, na njemu nije zamenjen ni jedan crep.

Prazan Zadružni dom u Bistrici

– Zbog oštećenja krov odavno prokišnjava, pa je njegova zamena novim preko potrebna. Mada u lošem stanju, dom u Božetićima i dalje  je jedan od najočuvanijih i najfunkcionalnijih seoskih domova u opštini Nova Varoš, a verovatno i na celom prostoru Raške oblasti i zato je zaslužio da mu se produži životni vek – kaže Vojin Vučićević, izvršni direktor Humanitarne organizacije  “Stara Raška“ iz Beograda.

U novovaroškom kraju tek mali broj nekadašnjih zadružnih domova izbegao je zub vremena. Nekada najveće i najlepše građevine u seoskim centrima, sada su u većini slučajeva napušteni i pretvorene u ruinu. Svetao primer je Gornja Bele Reke, na padinama Murtenice. 

 -U Gornjoj Beloj Reci dom je kupio privatnik i preuredio, pa su u njemu danas kafana i prodavnica. I u Donjoj Beloj Reci zadružni dom je bio izdat u zakup, ali je sada zatvoren i uglavnom zvrji prazan. Ovaj dom su komšije svojevremeno ustupile gastarbajteru Lazaru Vitoroviću, koji je imao želju da novac zarađen na radu u Francuskoj uloži u zavičaj. Vitorović je ojačao temelje zgrade, i nadzidao sprata  sa 12 soba za turiste, a u prizemlju su bili sala, prodavnica i restoran. Međutim, kada  je on pre par godina umro, na objekat je stavljen katanac, a u međuvremenu je i istekao zakup pa je dom opet u vlasništvu Mesne zajednice – kaže meštanin Desmir Spasojević.

Zadružni domovi decenijama su bili centar seoskog zbivanja. Imali su najčešće prostrane sale za kulturno-zabavni život, pa otkupne stanice, magacine, prodavnice, kafane ili prostorije za mesne zajednice i  ukinute mesne kancelarije, te za prve ambulante, pošte…Odlaskom mladih sa roditeljskih ognjišta  zamrla su i sela, pa su zadružni domovi prepušteni zaboravu. U Akmačićima i Negbini oni su poodavno preuređni u školske zgrade, dok je dom u Draglici srušen pre nekoliko godina. Domovi u Rutošima i Jasnovu su prazni i propadaju, dok sala doma u Bistrici iznad magistrale za more, otvara vrata samo kada su sahrane i četresnice. Dve prostorije koriste za smeštaj kaluđeri iz obližnjeg manastira.

-Nekada su se u sali zadružnog doma organizovale i svadbe ali toga odavno nema. U selu su ostali starci i po koji neženja. Sve ređe se čuje i plač novorođenčadi. Zadnjih nekoliko godina u prvi razred se nije upisalo ni jedno dete, dok je u osam razreda seoske škole trenutno svega 13 đaka- kaže matičar Radovan Glavonjić.

Željko  Dulanović