SADA SE BERE VRANILOVA TRAVA
Na sušnim obroncima i padinama, u šumama i šikarama raste vranilova trava, jedna od omiljenih lekovitih biljaka travara i berača. Ovaj samonikli višegodišnji žbun je zbog svojih svojstava višestruko cenjen u narodnoj medicini, pa ga ubrajaju u najmoćnije prirodne lekova. Leto je pravo vreme kada sakupljači lekovitih biljaka kreću u potragu za njim.
Dušanka Vasiljević iz okoline Kragujevca bere vranilovu travu na obroncima obližnje planine Bešnjaje. U netaknutoj prirodi na 17 kilometara od grada žbunovi su mestimično razbacani po grebenu planine. Kaže da put do ove lekovite biljke nije lak. Svežnjeve vranilove trave, koju još zovu i divlji origano, prodaje u blizini lokalne pijace, na improvizovanoj tezgi od kartonske kutije.
Čaj protiv kašlja i bubrežnih infekcija
– O lekovitim travama sam ponešto naučila od svoje majke i babe, a mlađi danas vole da kupuju sveže ubrano bilje. Sva sreća pa je to ponovo u modi. Suše ga i kuvaju čaj preko zime, a stariji vole da ga imaju u kući za pojedine tegobe, jer su tako navikli u detinjstvu. Prepoznaje se najpre po jakom mirisu. Ima mnogo ljubičastih sitnih cvetova. Kad protrljate listiće između prstiju, oseti se snažan miris, koji podseća na majčinu dušicu i origano – priča nam Dušanka, koja zna gde se na prostranoj planini kriju čudesni žbunovi.

Latinski naziv ove tipično mediteranske biljke je origanum vulgare, zbog čega je i zovu divlji origano. Cvetovi liče na metlice bogate krunicama tamno crvene boje. Dušanka kaže da je ima na livadama i u prozračnim listopadnim šumama.
– Berem samo nadzemni deo biljke, koji se suši. Od nje može da se pravi eterično ulje, ali za to su potrebne velike količine, aparatura i znanje. Ko hoće da je ima u kućnoj apoteci, dovoljno je nekoliko svežnjeva za jednu godinu, koje treba prosušiti na nekom promajnom mestu, a onda okruniti cvetove i čuvati u papirnoj kesi ili staklenoj tegli. Poklopac nikad ne treba zatvarati do kraja, jer ako nije dobro osušena, može da se ubuđa. Kuva se čaj koji pomaže kod kašlja, za želudac ili kod infekcija bešike i bubrega. Mogu cvetići i da se pokidaju, pa da se rasporede po hartiji i tako da se suše – objašnjava Dušanka.
Ne čupa se iz korena, beru se vrhovi grančica
Vranilova trava nosi epitet najjačeg prirodnog antibiotika iz šume. Podstiče znojenje, leči groznicu, grip. Veliki je saveznik čoveka protiv ešerihije koli, virusa, parazita i kandide. Obiluje kalijumom, kalcijumom, manganom, bakrom, gvožđem i magnezijumom. U lišću i cvetovima se nalazi jedinjenje koje je prirodni antiseptik. Koristi se i spolja za ekceme na koži, psorijazu, bradavice ili osip.

– Čaj je prijatnog ukusa, pa svako može da ga pije i kad ga ne muči nikakva boljka. Mnogi ga u poslednje vreme koriste umesto kupovnog origana za testenine i pice, ali je daleko jačeg mirisa i ukusa – dodaje naša sagovornica.
Divlji origano cveta od kraja juna pa do oktobra. Vreme cvetanja zavisi od lokaliteta i nadmorske visine. Branje lekovitog bilja, pa i vranilove trave, za mnoge dodatni izvor prihoda, posebno za vitalne penzionere, jer mlađe generacije nemaju vremena da ih traže po proplancima. Beru ih uglavnom oni koji su odrasli u krajevima sa mnoštvom lekovitih travki i već ih prepoznaju od ranije.
– Sušenje Vranilove trave traje nekoliko dana i poželjno je da se svaki dan prevrće, kako bi se ravnomerno osušila. Za kilogram osušenog divljeg origana potrebno je čak pet kilograma svežeg. Berači znaju da je ovu količinu teško sakupiti i da je potrebno mnogo hodanja – kaže Dušanka. Dodaje da je grehota u prirodi čupati vranilovu travu uz korena, jer će tako nestati. Treba samo zakidati vrhove grančica, kako bi se ona održala i rasla i sledeće godine. Pravilno osušen divlji origano ima i očuvanu prirodnu boju.
Afroditina zaštita od demona
Ova biljka se u narodnoj medicini koristila i u starim civilizacijama. U prevodu sa latinskog jezika znači „radost planine“. Veruje se da je boginja ljubavi Afrodita zasadila na Olimpu i zbog mirisa namenila joj ulogu da štiti ognjište od demona. Rimljani su verovali da može da zaleči i ljubavne jade, dok su je u Starom Egiptu koristili za opekotine, protiv zmijskog ujeda ili mučnine.
Tekst i foto: Biljana Nenković
