Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ VELJKO MILOVANOVIĆ, PETA GENERACIJA NA ISTOM OGNJIŠTU: Ponosan na verige i vatralj,...

VELJKO MILOVANOVIĆ, PETA GENERACIJA NA ISTOM OGNJIŠTU: Ponosan na verige i vatralj, posvećen autohtonom voću

479

Tekst i foto: Zorica Dragojević

Dvadesetogodišnji Veljko je peta generacija Milovanovića na istom ognjištu. On je i đidija na kosidbi na Rajcu, čuvar tradicije, student voćarstva, zaljubljenik u autohtone sorte voća. Ponosan što se loza i slavska sveća nisu ugasile, što stari vatralj i prekla još uvek služe, a lopar njegove prababe i dalje vadi hleb iz furune. Iz prašine je izvukao cevljanik čukunbabe Hristine iz 1894. godine, čukundedin sandučić za spremu vojnika Šumadijske divizije i nasadio novi kalem na starom korenu. A, koren je čvrsto usađen u njegov Šaran iz sreza Takovskog, selo nestvarne lepote i čestitih ljudi, selo u koje se iz rodnog Gornjeg Milanovca polako vraća, korak po korak, dan po dan, šljivu po šljivu.

– Rođen sam u Gornjem Milanovcu, a odrastao u selu Šaranu sreza Takovskog – kaže Veljko. – Od malena sam osetio ljubav prema selu i imanju na kojem su rođeni i moj otac, deda, pradeda. Njihovi preci su se tu doselili iz Stare Hercegovine, iz okoline Nikšića još 1640. godine. Od tada do današnjeg dana nisu se ugasili loza, ognjište, ni slavska sveća – ponosan je na svoje poreklo i korene čvrsto usađene u srce Šumadije. Kuća koja je i dan-danas zadržala izvorni oblik sagrađena je davne 1902. godine, i u njoj su odrasle i stasale generacije Milovanovića.

Rakija od crvene ranke

Veljkovu kuću izgradili su njegovi čukundedovi. Onakvu kakva je danas pamti je već pet generacija. Tu su mu živeli deda, pradeda i nešto manje čukundeda, koji je ratovao od 1912. do 1915, kada je umro od tifusa. Bio je u šumadijskoj diviziji. Istorija porodice ga je i privukla da nastavi život na selu, stopama predaka, da se vrati. Kao student voćarstva svestan je značaja autohtonih vrsta, njihovog opstanka i kvaliteta.

– Ono što je trenutno najbitnije i čemu posvećujem najviše vremena na imanju je autohtono voće, jer u Čačku studiram na Agronomskom fakultetu smer voćarstvo. Dosta mi savetima pomaže prijatelj s Ravne gore, odličan poznavalac domaćih sorti, budući da mi je najveća želja da se bavim autohtonim šljivama i proizvodnjom rakije. To će mi biti primaran posao na selu – samouveren je Veljko. Odradio je već letnju rezidbu šljiva, naučio i taj deo posla, sada čeka da ubire plodove.

Bio je orezivač Radenko Šutuljić kod njega na imanju i odradili su letnju rezidbu šljive ranke. Radeći s njim dosta je naučio, naročito kako da napravi poboljšanu piramidu, jer Radenko voli da prenese znanje. Čuvaju stare sorte koje su jako bitne za Srbiju, jer je njihov ukus neponovljiv. Hibridi taj kvalitet ne mogu da nadomeste rodom – objašnjava ovaj svestrani mladić, zadovoljan i malim prinosima, tek toliko da iz prvog roda ima za sebe i nešto prepeka.

– Mlade su mi voćke. Zamenio sam, iskrčio stari voćnjak i posadio nove šljive. Grad je pomalo naštetio, biće za mene, što je za sad dovoljno. Plan mi je da sve šljive što imam sam prerađujem, isključivo u rakiju. Voleo bih da ta rakija što duže stari u drvenim burićima i da napravim kvalitetnu rakiju i poseban brend. Rakija od crvene ranke daje najbolju rakiju posle požegače – tvrdi Veljko koji, osim rakije i voćnjaka, planira i da se bavi turizmom. Staru kuću, onu pradedovsku, pretvoriće u muzej, a pored sagraditi sebi i gostima novu, da ima gde da se boravi, a i šta da se vidi.

Kombinacija poljoprivrede i turizma

Naš sagovornik dodaje da su sačuvani mnogi prastari predmeti, koji nisu bili u prvom planu u kući. Sada je sve te predmete izložio i napravio kuću muzejskog tipa da ljudi, kada dolaze, mogu da ih vide. Ima stvari još od čukunbabe i prababe. Bavi se i sakupljanjem tih stvari pa ima verige, vatralj, prekla što se tiče samog ognjišta. Lopar za hleb ostao mu je od prababe, a njegov omiljeni cevljanik, koji je služio za namotavanje vune, potiče iz 1894. godine od čukunbabe Hristine. I ona je, kao i čukundeda, umrla 1915. od tifusa.

– Pokušavam da unapredim imanje, kuću da pretvorim u mali muzej, da napravim novu, a da ova bude za primer gostima koji bi dolazili – naviru planovi. – Bila bi to kombinacija poljoprivrednog i turističkog imanja. Da neko ko dođe može da nabere šljiva koliko hoće i to kad krene plati uz račun za boravak. Ljudi da budu aktivni, da mogu da rade u bašti, da gledaju kako se peče rakija, kako se polaže kravama, kako se kupe šljive, kako se kosi.

Ističe kako sve mora da se isplanira. Ne može tek tako da se uđe u posao. Ne bi voleo da živi kao što sada žive ljudi na selu. Oni trenutno svaštare i nemaju odgovarajući plan kako će da naplate ono što su proizveli. Mnogo stvari ostaje neiskorišćeno. Ovaj naš kraj nije toliko dobar za ratarstvo koliko je dobar za voćarstvo, naročito za šljivu. Treba iskoristiti ono što ovde zemljište pruža, da bi mogao da imaš i neki profit, svestan je Veljko svih obaveza koje ga tek očekuju kad završi fakultet i u potpunosti se posveti selu.

– Najveća podrška su mi otac Mirko, majka Snežana, brat Nikola i deda Miliša, ali imam i veliku podršku prijatelja. To su uglavnom mladi ljudi koji razmišljaju kao i ja. Među njima ima onih koji žele da se vrate na selo, na dedovinu, samo sam možda malo ambiciozniji od njih. Još uvek se pitaju da li je to isplativo i da li može da se živi od sela. Moje mišljenje je da može. Teško jeste, ali ako to volite kao ja, nema prepreka. Budućnost, bar moja, jeste na selu – zaključuje Veljko Milovanović.

Đidija – momak delija

Kosidba na Rajcu je tradicionalna svetkovina koja se održava svake godine oko Petrovdana. Na jubilarnoj pedesetoj Kosidbi Veljko je bio đidija – najveštiji, najizgledniji po nošnji, stasu i pesmi. Na sledećoj Kosidbi Đidija će predvoditi kosače, što je za ovako mladog momka velika čast.

– To mi veoma znači, jer i kroz to čuvam tradiciju. Moji su preci bili odlični kosači, pa obnavljam i uspomene na njih, ali i znanje košenja livada, kaže Veljko, skroman, ali veoma ambiciozan i analitičan, svestan da pored ljubavi prema selu mora sve dobro i da se isplanira, jer život na njivi i od njive nije nimalo lak.